Navršava se 29 godina od stravičnog zločina u Ahmićima koji su počinili pripadnici HVO-a 16. aprila 1993. godine nad bošnjačkim civilima. Tog, 16.aprila u selu Ahmići u srednjoj Bosni ubijeno je 116 osoba. Palili su i ubijali, neostavljajući ništa iza sebe. Za ovaj zločin osuđen je Dario Kordić na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić osuđeni su na zatvorsku kaznu od šest do 10 godina zbog sudjelovanja u napadu, no pravomoćnom presudom su 2001. oslobođeni krivnje. Drago Josipović dobio je 12 a Vladimir Šantić 18 godina zatvora. Dragan Papić oslobođen je krivnje.
Jutro 1993. - Ahmići
- U rano jutro 16. aprila, otprilike u 05.30 sati snage HVO-a izvele su napad na sjeverni dio sela Ahmići. Granatiranje sela je spriječilo ljude da pobjegnu u pošumljeno područje na sjeveru sela. Seljanima je na taj način preostalo da biraju između toga da ostanu u svojim kućama ili da bježe prema jugu, u pravcu glavnog puta za Vitez. Veliki broj stanovnika izabrao je ovu posljednju opciju i pobjegao u pravcu juga, na otvoreno polje gdje su ih čekale oružane snage HVO-a. Najmanje 20 civila je opkoljeno na polju i ubijeno mecima iz neposredne blizine, uglavnom u glavu i vrat. Nije bilo preživjelih iz ove zasjede. Osoblje na terenu bilo je na ovom mjestu i pronašlo je tri pozicije na kojima su ostale čahure visoko probojnih granata, kao i čahure snajpera”, izvadak je iz knjige “Pokolj u Ahmićima 1993.”, autora Rasima Muratović.
Dok je granatirana sjeverna strana sela, vojnici HVO-a, piše Muratović u svojoj knjizi, ušli su u selo i krećući se u grupama od pet ili više ljudi, od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore.
- U jednom broju slučajeva stanovnicima je naređeno da izađu iz kuća, da bi potom bili ubijeni. U drugim slučajevima vojnici su ulazili u kuće i ubijali njihove stanovnike. Veliki broj kuća je planski zapaljen. Jedan očevidac, koji je bio u kući na kraju sela, ispričao je kako se krio iza ležaja u jednoj sobi, kada su u drugu sobu provalili vojnici HVO-a. Porodica iz ove kuće bila je u drugoj sobi: otac, majka, dječak od četiri godine i tromjesečna beba. Svjedok je čuo mitraljeski rafal i vidio kako žena i muž padaju na tlo. Vojnici su zatim sve sobe polili naftom, koju su donijeli sa sobom u staklenim bocama, uključujući i ležaj iza kojeg se svjedok krio. Zatim su zapalili kuću. Svjedok nije mogao reći da li je porodica ubijena mitraljeskom vatrom prije nego što je kuća zapaljena, navodi Muratović u knjizi.
U jednoj drugoj kući pronađeno je osam tijela, koje je, navodi se, bilo nemoguće prepoznati.
- Ono što se činilo kao ostaci jedne odrasle osobe i malog djeteta nađeni su na pragu dok su ostaci četiri do šest osoba pronađeni u podrumu. Ostaci tijela nađeni u podrumu pripadali su majci i njeno četvero djece. Nije bilo teško odrediti uzrok smrti. Naime, postojao je razlog za sumnju da su ovi ljudi bili živi zapaljeni. Od 89 tijela koja su otkrivena u selu, većinu predstavljaju tijela starijih osoba, žena i djece, piše u knjizi “Pokolj u Ahmićima 1993.
Također, i dvije džamije u selu bile su srušene za vrijeme napada ili poslije njega.Kako se navodi u knjizi jedna džamija je uništena eksplozivnom napravom a drugu je progutala vatra. U njima, prema procjenama navedinih u knjizi, moglo bi biti 100 leševa.
Ahmići "zaudaraju smrću"
Tadeusza Mazowiecki, specijalni izaslanik Ujedinjenih nacija, je u svom izvještaju selo Ahmići opisao kao mjesto koje “zaudara smrću”.
- Svih, otprilike 180 muslimanskih kuća, su u potpunosti uništene. Sada u selu nema ni jednog Muslimana. U Gornjim Ahmićima jedinice HVO-a srušile su mjesnu džamiju. Novosagrađenu džamiju u Donjim Ahmićima pripadnici HVO-a do temelja su srušili, kao i novu imamsku kuću, te abdesthanu. Oko 15 hrvatskh domova ostalo je netaknuto u ovom napadu, a ostali su i neki od hrvatskih stanovnika ovog sela, navodi se u knjizi.
Jedna od svjedokinja događaja u Ahmićima iz 1993. godine, selu kod Viteza, navodi se u knjizi, pojašnjava kako je tog 16. aprila 1993; ujutro u 6 sati osjetila jaku oluju, te da je vidjela kako meci udaraju preko glave u zid.
- Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’ Vidjela sam cijev od puške kroz prozor, navodi svjedokinja za Muratovićevu knjigu.
Prisjeća se svjedokinja daljnjih naredbi. Jedan od bojovnika joj je, kazala je ona, rekao da izađe napolje.
- Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je sa mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima, prisjetila se svjedokinja.
U selu gdje je ubijeno 116 Bošnjaka, svjedočenja onih koji su sve te grozote preživjeli, svakog aprila bude jezive uspomene. Poput priče o hadžiji Hazimu Ahmiću.
Hazim Ahmić je još za vrijeme mira u BiH svojim komšijama Hrvatima dao 2.002 hektara zemljišta za izgradnju katoličkog groblja “Topola” u Ahmićima te za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka. Hazim je izgradio i džamiju…
Zločinci su starog Hazima, navodi se u knjizi, razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim minirali...
Balkan News/E.M