Tamo gdje ugalj još uvijek vlada: Kineske investicije rasplamsavaju zdravstvenu i ekološku kriznu situaciju na Zapadnom Balkanu

Analize 17.05.2021, 13:40 17.05.2021, 13:53
Tamo gdje ugalj još uvijek vlada: Kineske investicije rasplamsavaju zdravstvenu i ekološku kriznu situaciju na Zapadnom Balkanu
© Investmentmonitor.ai

Oblak zagađenja nadvio se nad grad danima, možda i sedmicama, i na svoj šok vidio sam kako mnogi mještani stavljaju maske na lice (čak i gas maske) kako bi se borili protiv nevidljivog neprijatelja - što je bila rijetkost u Evropi prije pojave Covid-19. Uslovi su bili posebno loši te zime, a i ostale prijestolnice Balkana - Sarajevo, Skoplje i Priština - na neko vrijeme su se pridružile Beogradu na listi deset najzagađenijih gradova svijeta, započinje svoj tekst novinar Sebastian Shehadi za Investmentmonitor.ai.

Širom Zapadnog Balkana - koji čine Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija - godišnje koncentracije opasnih čestica često su višestruko veće od maksimalno dozvoljenih nivoa prema smjernicama EU za kvalitet zraka. Posljedice su smrtonosne.

Prema Globalnoj alijansi za zdravlje i zagađenje Srbija je zemlja sa najvećom stopom smrtnih slučajeva u Evropi povezanih sa zagađenjem (što je čini devetom najgorom na globalnom nivou), dok je nedavni UN-ov izveštaj o životnoj sredini otkrio da zagađivači u vazduhu uzrokuju skoro 20 posto preranih smrti u gradovima zapadnog Balkana.
 

Ovo ne predstavlja ništa manje nego „krizu zagađenja zraka“, izjavila Ioana Ciută, koordinatorica za energiju u CEE Bankwatch Network, vodećem nadzornom organu za zaštitu okoliša u Centralnoj i Istočnoj Evropi.

Šokantni su i finansijski padovi. Prema nedavnom izvještaju EU, 2016. godine emisije samo iz postrojenja za proizvodnju uglja prouzrokovale su oko 8.000 slučajeva bronhitisa kod djece i 2.000 slučajeva kod odraslih, što je koštalo Zapadni Balkan 3,6 milijardi eura. Ovaj podatak ne uključuje druge respiratorne bolesti i oboljenja od karcinoma uzrokovane zagađenjem vazduha.

Stoga možda nije slučajno što su, prema na podatke koje je prikupila Statista, od januara 2021. godine Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina bile među prvih šest država svijeta sa najviše smrtnih slučajeva od Covid-19 po broju stanovnika, dok su se Srbija, Kosovo i Albanija rangirale među prvih 50. Novo istraživanje zaista ukazuje na vezu između zagađenja zraka i ranjivosti na koronavirus.


 

Baš kao i u mnogim drugim gradovima Zapadnog Balkana, većina domova u Beogradu i dalje koristi peći na drva. Zastarjeli sistemi poput ovih pokreću prekomjerno zagađenje vazduha u regionu, zajedno s 'prljavom' industrijom (industrijski pogoni na ugalj, rudnici, čeličane), od kojih se većina nalazi vrlo blizu velikih gradova kao što je Beograd.

Već dugi niz decenija ugalj je kralj Zapadnog Balkana, posebno u Srbiji i Bosni i Hercegovini koje su bogate ovim resursom. U drugoj polovini 20. Stoljeća ove dvije zemlje su predstavljale energetska središta tadašnje Jugoslavije. Danas se i dalje u velikoj mjeri oslanjaju na ugalj kao glavni resurs za proizvodnju električne energije.

Stoga ne iznenađuje činjenica da se većina termoelektrana, koje su najveći zagađivači, na Balkanu nalazi u Srbiji i Bosni i Hercegovini, te da ti objekti iz doba komunizma zagađuju koliko i ostatak Evrope zajedno.


 

Kako se Kina uklapa u sve to?


 

Iako je većina članica EU započela proces postepenog ukidanja uglja, mnogi dijelovi zapadnog Balkana uložili su značajne napore da potpomognu ovu granu industrije tokom protekle decenije, uglavnom zahvaljujući velikom broju kineskih ulaganja. Da stvar bude gora, većina projekata u kojima je sudjelovala Kina očajnički je promašila ekološke standarde EU.

Kineske državne građevinske kompanije uključene su u pet projekata koji se tiču uglja u Evropi, a svi se mogu naći u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Vjerovatno najozloglašeniji od njih odnosi se na Kostolac, najstarije srbijansko nalazište uglja u državnom vlasništvu. Njegov novi odjeljak „B“ trenutno gradi China Machinery Engineering Corporation (CMEC), a plaća je ogromnim kreditom kod kineske banke Exim. Exim je također obezbijedio 608 miliona dolara za proširenje kostolačkog rudnika lignita, još jednom uz podugovor za CMEC.

Kostolac je zastario, neefikasan i zagađuje”, kaže Miljan Radunović, savjetnik i član Nacionalne konvencije Srbije o EU i dodaje: “Kinezi su započeli gradnju bez provođenja odgovarajuće procjene utjecaja na okoliš”.


 

To je, kako ističe on, navelo Bankwatch da podnese formalnu žalbu Energetskoj zajednici EU.

Da stvar bude još gora, izgradnja mehanizma za odsumporavanje Kostolca - koji filtrira zagađenje – je u nekoliko navrata odgođena od strane CMEC-a, čineći tako (visoko otrovnu) emisiju sumpor-dioksida u postrojenju najvećom od svih postrojenja na zapadnom Balkanu i 14 puta većom od svjetskih standarda, navodi se u izvještaju Bankwatch-a.

Kinesko finansiranje (a u većini slučajeva i izgradnja) je doprinijelo proširenju bosanskohercegovačkih rudnika uglja Stanari i Tuzla, dok su memorandumi o razumijevanju potpisani za još tri državna objekta širom Srbije i Bosne i Hercegovine.

Prema nedavnom izvještaju Greenpeace-ovog Unearthed-a, studija izvodljivosti za tuzlanski projekat, poput Kostolca, „značajno umanjuje“ troškove emisija i zanemaruje mnoge utjecaje zagađenja zraka i vode. Je li onda čudno što se službeni podaci Srbije o zagađenju zraka smatraju neprofesionalnim i nepouzdanim.

Ako ove vlade prođu s predloženim proširenjima, to je ogroman problem u ekološkom i političkom pogledu”, kaže Simon IIse, direktor Fondacije Heinrich Böll, agencije za zelene vizije i projekte i dodaje kako će to predstavljati jedan korak bliže ka budućnosti ispunjenom visokim ugljikom i najvjerovatnije, “u neodrživi dug, te će predstavljati jedan ogroman korak unazad po pitanju integracije u EU”.

Rudnici uglja predviđeni su da traju u prosjeku 50 godina.

Izvan energetskog sektora, kineske kompanije finansirale su i izvodile druge projekte koji zagađuju okolinu. Kao što pokazuje gornja mapa, većina njih je bila u Srbiji, najvjernijem evropskom savezniku Pekinga, regionalnom čvorištu za kinesku aktivnost Inicijative za pojas i put i zadnjim vratima za ulazak na tržište EU.

Uzmi novac, zaboravi na okoliš

Kineski investitori bili su uključeni i u druge 'prljave' projekte koje kompanije i banke iz EU nisu željele, ili barem nisu smjele dodirnuti.

Najbolji primjer za to je Smederevo, najveća željezara u Srbiji. Spašavajući je od financijske propasti, pogon je 2016. godine kupio kineski HBIS koji je obećao transformaciju pogona u jedno od ekološki najprihvatljivijih čeličnih postrojenja u Europi.

Nikakva poboljšanja nisu napravljena“, kaže Radunović i dodaje: “Pored čestica ubica u vazduhu (i crvene kiše), možete vidjeti kako su povrće i automobili u gradu Smederevu gube u otrovnoj prašini.”

Nedavni izveštaj pokazao je da neobično visok procenat građana Smedereva ima hroničnu opstruktivnu bolest pluća. Bez obzira na to, srbijanska vlada je konstantno ignorisala proteste protiv uticaja fabrike na životnu sredinu, zajedno sa pogoršanjem sigurnosnih standarda i radnih prava prema HBIS-u.

Problemi sa zagađenjem vazduha već su postojali u Smederevu. Međutim, kinesko ulaganje je dovelo ova pitanja na alarmantne razine”, kaže Tena Prelec, naučnica sa Odjela za politiku i međunarodne odnose na Oxfordu.

Prelec je dodala i da su kinezi povećali proizvodni kapacitet do nivoa koji premašuje sposobnost fabrike da zagađenje drži pod kontrolom a, kako ističe ona, obećanja da će fabriku učiniti ekološki prihvatljivijom još nisu urodila plodom.

Potpuno isto može se reći za rudnik bakra Bor, višedecenijsko državno postrojenje koje je, nakon što je upao u velike finansijske probleme, kineski Zijin kupio 2019. godine.

Kompanija kaže da će u rudnik uložiti ukupno 1,26 milijardi dolara kako bi ga modernizirala. Međutim, prema beogradskom Institutu za obnovljive izvore energije i okoliš (RERI), prijedlog za proširenje nije uspio provesti odgovarajuću procjenu utjecaja na okoliš krajem 2020. godine. Samo nekoliko mjeseci ranije, grad Bor je podnio krivičnu prijavu protiv Zijina zbog prekomjernog zagađenja vazduha.

Mnoge vlade zapadnog Balkana nemaju osjećaj odgovornosti za budućnost”, kaže Senada Šabić, viši naučni suradnik na zagrebačkom Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) i dodaje: “Spremni su da potpišu bilo koju vrstu kineskih zajmova ili da prodaju bilo šta kako bi zadržali zaposlene neke ljude. To je kratkoročno razmišljanje, a ljudska i ekološka cijena je poražavajuća.”

Dalji dokazi u prilog navedenom izloženi su u fabrici guma Linglong i pogonu automobilskih komponenata Mei Ta - dvije kineske investicije u Srbiji. Linglongova studija o procjeni uticaja na životnu sredinu bila je šembolična, prema RERI-ju, a sredinom 2020. policija je zabranila aktivistima javne rasprave o planiranoj fabrici koja će, slučajno, biti izgrađena na zemljištu koje su srpske vlasti poklonile Linglongu.

Na kraju, ali ne i najmanje bitan je autoput Boljare - Bar u Crnoj Gori, koji finansira i gradi Kina.

Projekat nije imao nikakvog ekonomskog smisla”, kaže Iise i dodaje da je precijenjen i prevelik za veličinu Crne Gore. Još gore, prema UNESCO-u, tekuća izgradnja prouzrokovala je ozbiljnu ekološku štetu duž rijeke Tare. Za regiju koja je i dalje visoko poljoprivredna i zasuta otvorenim rudnicima, ekološki poremećaji istinski su razlog za zabrinutost. Zapravo, ekosistem zapadnog Balkana vrlo je osjetljiv na klimatske promjene, posebno zbog suše ili poplava, kao što se vidi u ciklonu 2014. godine koji je odnio desetine života i

Uticaj kineskog ulaganja u zapadni Balkan na životnu sredinu zadobiva pažnju u EU. Na primjer, u januaru 2021. godine grupa od 26 članova Evropskog parlamenta (iz 15 zemalja) napisala je zajedničko pismo sa snažnom porukom Evropskoj komisiji, upozoravajući na “predstojeću ekološku štetu” izazvanu kineskim industrijskim projektima u Srbiji.

Zašto je izvlačenje Kine jače od izvlačenja EU


 

Kineske investicije na Zapadnom Balkanu uglavnom nisu postojale prije 2010. Međutim, tokom protekle decenije učestale su, zajedno s optužbama na račun istih, pokazujući izuzetno zanemarivanje javnog zdravlja i okoliša. Ko je i šta kriv?

Kinezi mogu igrati po pravilima, ali samo ako ih na to natjerate”, tvrdi Radunović i dodaje: “Njihova zadana postavka je da na dijelovima Balkana, koji nisu iz EU, ponove ono što su radili u Kini, Africi, Latinskoj Americi i drugim dijelovima svijeta gdje su navikli na mnogo manje propisa o zaštiti okoliša.”

To bi, dakle, značilo da odgovornost kontrolisanjakineskih kompanija pada na države Zapadnog Balkana. U većini slučajeva, međutim, one to ne rade. Umjesto toga, vlade širom regiona, posebno srbijanska, samo su ojačale svoju privrženost uglju i imale blag stav prema Kinezima.

Najizdašnije objašnjenje ovog nemara moglo bi biti nedostatak ekološke svijesti. Ioana Ciută tvrdi da su mnoge vlade u regiji, komunalne službe i glavni stručnjaci za energiju jednostavno neuki po pitanju standarda EU i misle da obnovljiva energija ne može pokriti tradicionalne opskrbe energijom.

To se odražava i na osnovnom nivou, jer aktivizam za klimatske promjene nije jak ili raširen na Zapadnom Balkanu - što znači da je manji pritisak na vlade da vrše reforme.

"Ovdje nećete pobijediti na izborima govoreći o planeti”, kaže Radunović te dodaje “I dalje ih osvajate dijeleći ljude na to da li su muslimani i kršćani.”

Međutim, veći dio priče ukazuje na endemsku korupciju, a ne na nedostatak svijesti.

U ovom regionu poslovanje s Kinom uključuje vrlo politizirane međuržavne dogovore koje se ne objavljuju u javnosti”, kaže Iise te dodaje:”Govorimo o mafijaškim strukturama javnih nabavki i nadmetanja u kojima lojalisti stranke dobijaju najbolje mogućnosti i podugovore.”

Stoga su ekološka razmatranja, u najboljem slučaju, sporedna, dodaje. Klijentelizam i patronažne mreže posebno su rasprostranjeno pitanje u nekim odnosima Srbije sa Kinom, što je istaknuto u nedavnom izveštaju Centra za strateške studije i međunarodne studije (CSSIS).

Vladini apologeti, s druge strane, tvrde da je zabrinutost za životnu sredinu finansijski i moralni luksuz koji si mogu priuštiti samo najrazvijenije zemlje, dok je siromašnijim vlastima prioritet ispuniti nagle potrebe za energijom i sačuvati radna mjesta, kao što su hiljade ljudi koje bi izgubile posao u Smederevu i Boru da Kina nije uskočila (tamo gdje bi, zaista, malo ko mogao).

Suprotno kreditima i investicijama MMF-a ili EU-a, kineski novac dolazi brzo i sa manje strogim zahtjevima ili ograničenjima”, kaže Agnes Szunomár, docentica na Univerzitetu Corvinus u Budimpešti i govori: “A za neke zemlje Zapadnog Balkana, posebno Srbiju, postoji osjećaj da im je EU okrenula leđa, pa zašto onda igrati po njihovim pravilima? Zbog toga su ekonomski odnosi Srbije sa Kinom također politički potezi i obrnuto.”

Iako postoje političke prepreke pristupanju Srbije u EU, gore navedeni ekonomski argumenti nisu utemeljeni.

Kao prvo, Novi Zeleni Dogovor znači da je novac EU za velike projekte obnovljive energije sada još pristupačniji za balkanske zemlje koje nisu njene članice, kaže Iise.

Stoga, nije tačno da postepeno ukidanje rudnika uglja i privlačenje zajmova EU za zelenu infrastrukturu predstavlja „financijski luksuz“. Ukidanje visokih subvencija za ugalj širom zapadnog Balkana, politika koja destimulira dekarbonizaciju, pomoglo bi u promjeni iskrivljene percepcije i kalkulacija oko održivosti ugljena, navodi Investmentmonitor.

Iako srbijanska vlada veliča kineske investitore kao ekonomske mesije, vrijedi podsjetiti da krediti iz Kine gotovo uvijek zahtijevaju uključivanje kineskih građevinskih kompanija, radne snage i materijala, čime podrivaju pozitivne efekte prelijevanja za lokalnu ekonomiju - kao što je istaknuto u izvještaju CSSIS-a. Toliko o „spašavanju radnih mjesta“. Također, činjenica je da kineski infrastrukturni kreditri na zapadnom Balkanu (i mnogim dijelovima svijeta) rizikuju da postanu dužničke zamke, piše Investmonitor.

Nije kasno, ističe ovaj protal, za zemlje Zapadnog Balkana koje nisu članice EU da naprave strateški pomak ka zelenoj infrastrukturi, potez koji bi stvorio hiljade radnih mjesta okrenutih ka budućnosti. Srednjoročne i dugoročne koristi su neupitne, kako u pogledu finansija, javnog zdravlja, tako i okoliša, a da ne spominjemo put ka integraciji u EU. Kina tome nikako nije neizbježna prepreka; u stvari, postoji prilika da Peking pomogne zapadnom Balkanu u izgradnji prijeko potrebne infrastrukture na nivou EU.

Tekst na engleskom jeziku napisao Sebastian Shehadi za Investmentmonitor

Sa engleskog preveo Mirnes Baltić

komentari (0)