Deda Mile besplatno renovirao kuće komšijama: "Naplatiti siromašnima ili bolesnima bilo bi zlo"

Stolar iz sela Trupale kod Niša Milovan Cvetković besplatno je renovirao bar deset kuća na jugu Srbije. Naplatiti siromašnima ili bolesnima bilo bi, kaže, zlo. Obrađuje i svoje poljoprivredno imanje pa ipak nađe vremena da za druge popravi dotrajali namještaj ili stolariju, a često za materijal troši svoj novac. 

Na seoskom imanju, između traktora, mješalice, drugih mašina i obora za domaće životinje ima dovoljno mjesta i za cirkular. Deda Mile, kako voli da ga zovu, s budnom pažnjom siječe ivericu kako bi reparirao stari kauč.

Pomaganju drugima posvetio se prije dvije godine kao zahvalnost za pomoć koju je njegova porodica dobijala u teškim trenucima.

- Moju suprugu je još 2006. godine ujela zmija tu u bašti i od tada se nije potpuno oporavila. Za posljednjih šest godina života imala je dva šloga, bila je slijepa i nepokretna. I nama se doniralo za to vrijeme pa sam se i ja tako prihvatio... Preminula mi je prije tri godine, govori šezdesetšestogodišnji Milovan.

O porodicama kojima poklanja reparirane kauče, ormare, fotelje, prozore ili vrata govori sa saosećanjem. Zna probleme svake od njih.

- Idem u jedno selo kod momka - otac mu je nepokretan, on je nepokretan. Žao mi ljudi. I obećao sam da ću da im skupim novac, ako se neko javi, da doniram. I jedna žena od 45 godina kod Leskovca, obišao sam je, stvarno je u teškoj situaciji. U Beloj Palanci živi dječak od 22 godine, evo spremam jednu fotelju sestrici njegovoj. Oni su dobili socijalni stan, trudim se da još pomognem, priča deda Mile.

Nastavlja o svom djetinjstvu.

- I ja sam bio siroče, kao što su i mnoga druga djeca. Od svoje treće godine sam bez majke. I to me je vjerovatno povuklo da budem human i molim ljude dobre volje da mi se jave, da mi daju stari namještaj da odradim i drugome poklonim, govori on.

Kada zatreba, pomaže u montaži, malterisanju i zidanju, a sve objekte na svom imanju podigao je sam.

- Završio sam građevinsku školu, imam i stolarski zanat. Sve sam to radio i naučio u domu gdje sam živio kao dijete. I poštovao sam druge i poštovali su me, tako radim i dan-danas, kaže Milovan.

Nekadašnji trgovac u robnim kućama "Pionir" i "Niš" formalno je u penziji, ali od posla ne odmara.

- Radim poljoprivredu na pet hektara zemljišta, pola je pod pšenicom, a tu su i krompir, spanać, salata, govori Milovan.

Nešto povrća prodaje i na pijaci, a zaradu često donira ili kupi odjeću ili pelene za porodice kojima pomaže.

- Prvo mi se ljudi jave pa ja odem i pogledam da li i šta treba da im se da. Odem, izmalterišem. Nekad dobijem donacije u cementu, kreču, negdje od svog novca dajem, više od svog novca. I tako pomažem, trudim se, to je moja motivacija i želim do svoje starosti tako, dok mogu, govori deda Mile.

U činjenju dobrih dijela pridružio mu se i Dragan Petrović iz niškog naselja Ratko Jović.

- Pomažem, vozim, kombijem prevozimo. Dobri smo dugogodišnji prijatelji i sve ovo što radi ne može sam, treba mu i neko mlađi da učestvuje. Imamo puno privatnih obaveza, ali izdvoji se vrijeme, za tako nešto uvijek se izdvoji vrijeme, kaže Dragan.

Ni Dragana ni Milovana ne zanima materijalno bogatstvo, ali obojica imaju neispunjene želje. Dragan bi volio da njegovi roditelji poslije dvanaest godina dobiju struju. Problem je što je njihova kuća u polju kod sela Vrtište nelegalizovana, a procedura koju je on, kako tvrdi, započeo prije četiri godine, jako spora.

Milovan želi da ulica do njegove kuće konačno dobije asfalt i osvjetljenje. Vjeruje da će mu tako kćerke češće dolaziti u posjetu i možda ostati na imanju, piše AA.