Djevojka Elif sa MS i Ahondroplazijom osvaja svijet: Zvuci sa njenog Kemenčea stvaraju čuda

"Ljudi, majke i očevi svojoj djeci na bolji način trebaju predstaviti situaciju ljudi koji imaju Ahondroplaziju ili bilo koju drugu poteškoću koja ih razlikuje od drugih“, poručila je ona.

MAGAZIN 04.09.2022, 10:20 04.09.2022, 10:34
Djevojka Elif sa MS i Ahondroplazijom osvaja svijet: Zvuci sa njenog Kemenčea stvaraju čuda
© AA/Printscreen

Elif Džanfeza Gunduz iz Turkiye  danas je solistica Istanbulskog državnog muzičkog ansambla.  Svira kemenče, tradicionalni instrument karakterističan za područje crnomorskog primorja. Elif Džanfeza boluje od Multipleskleroze i Ahondroplazije, sa kojom, ističe ona, živi kao sa “životnim saputnikom”.  Ni opaka bolest, niti dijagnoza “patuljaskog rasta”, nisu ovu djevojku zasustavili u njenoj ljubavi prema muzici i instrumentima.  Svu tu ljubav prema muzici naslijedila je od roditelja.  

Elif  Džanfeza potiče iz porodice muzičara. Njen otac i majka, također, su bili muzičari na TRT radiju u Istanbulu. Majka je bila, priča Elif, vokalni izvođač dok je otac svirao kemenče i bio dirigent.

- Biti rođena u porodici muzičara donijelo je jednu drugačiju svijest, jer vam se uši još od djetinjstva ispunjavaju tim zvukovima. Budući da ste počeli u toj dobi i napravili korak da odrastete s tim instrumentom, čak i vaši nokti evoluiraju u skladu s njim, kao i oblik noktiju, građa, oblik tijela i tako te stvari. Sve to evoluira u skladu s muzikom. Rastete zajedno baš kao biljka, odnosno kao bršljen omotan oko te biljke.  Odrasta se zajedno i kreće se prema horizontima, pojašnjava Elif Džanfeza.

Elif ističe da je instrument kemenče, koji ona svira, veoma specifičan, a naročito kada se spoji sa makamskom muzikom. To, dodaje ona, mnogo interesuje strance te ih i očarava.

-   Kemenče je sam po sebi drugačiji, ima gracioznost nekog drugačijeg svijeta. Zbog toga što nije mnogo poznat instrument, čak se i u Turkiye ljudi začude kada prvi put čuju kemenče. U inostranstvu ljudi baš nikako nisu upoznati sa makamskom muzikom i srednjim zvukovima, a kada se to sve spoji za instrumentom kemenče, mogu vidjeti sjaj u njihovim očima. Osoba koja sluša to dostiže drugu dimenziju, govori Elif Džanfeza.  

Sa svojim talentom i neprikosnovenim znanjem Elif je u svojoj karijeri imala i veliki koncert, koji joj je posebno ostao u sjećanju. Bilo je to koncert kada ju je Simfonijski orkestar Melbruna u Australiji pozvao da u Elizabeth Murdoch Halli odsvira nekoliko djela.  

- Bila sam mlada, imala sam možda 22 ili 23 godine. Ne znam da li da kažem da u tom trenutku nisam mogla to sve svariti. To je bio proces kad sam ja pokušavala biti svjesna svega što se dešava i osjetiti to u sebi. U jednom trenutku sam rekla samoj sebi: 'Džanfeza, gdje si ti trenutno? Pogledaj, ogromni Simfonijski orkestar Melbournea te prati'. Sa jedne strane pratim dirigenta, sa druge note, pokušavam da osjetim ono što sviram. Dok sam sve to proživljavala, to je bio takav trenutak da sam sama sebi govorila: 'Bravo Džanfeza. Čestitam ti, pogledaj gdje si', sa osmijehom na licu prisjeća se Džanfeza.

I dok je tako izvodila svoj dio koncerta, prisjetila se, ispod dirigentskog štapa počelo je letjeti zrnce prašine.

- Naravno sa svih strana su dolazila svjetla. Ja sam svirala, a zrnce prašine se polahko spuštalo i tada sam rekla: 'Džanfeza, univerzum razgovara sa tobom, trenutno je u kontaktu sa tobom i kaže ti 'ti si zrnce prašine', govori ona.  

Uprkos onome što je Elif Džanfeza danas, njen put do uspijeha, bio je trnovit i težak. Obzirom da boluje od Multiplaskleroze i da je djevojka „patuljaskog rasta“ odnosno da ima Ahondroplaziju, prvog dana u osnovnoj školi, priča Elif, bila je izložena maltretiranju.

- Djeca, dok ja nisam došla u školu nikada prije nisu bila upoznata sa ahondroplazijom. Baš se i ne sjećate toga, ali evo sjećam se kada sam plačući došla majci i rekla: 'Majko, u školi mi govore da sam patuljak.' A ona mi je govorila: 'Ali ti nisi patuljak' . Tako sam se vjerovatno i tješila, govori Elif Džanfeza.

Osim loših situacija koje je prošla kao dijete sa svojim vršnjacima sagovornica AA se vrlo često susretala i sa neugodnim situacijama u gradskom prijevozu, na aerodromima, pasoškim kontrolama.

Sjeća se jednog povratka iz Njemačke kada se vraćala sa koncerta.

- Vraćala sam se sa koncerta uz igru i pjesmu jer smo koncert predivno okončali.  Bila sam presretna.  Nakon toga, sletjeli smo na aerodrom i prolazila sam kroz pasošku kontrolu. Znate da je šalter za pasoše veoma visok i da bih se vidjela od tog šaltera, počela sam se izmicati korak po korak unazad s ciljem da mi se policajac može obratiti. Međutim ja sam stavila pasoš na šalter i izmakla se korak nazad da bi me policajac mogao vidjeti. Policajac je uzeo pasoš u ruke i rekao: 'Haha, osoba na slici nikako ne liči na tebe', 'Baš si se promijenila. Mada ustvari se i nisi toliko promijenila, ista si haha'. Zatvorio je pasoš i pitao da li ću ga moći dohvatiti sa šaltera, prisjetila se Elif Džanfeza.

Od šoka nije znala, govori ona, šta da kaže. Sav stres i nervozu ispoljila je tada kroz plač.

- Bila sam uvrijeđena pred svima, čovjek me uvrijedio pred svim ljudima. To me rastužilo i naljutilo, ali kada kasnije razmislim znate li kako je to ustvari. To je isto kao da ja sada osobi koja sjedi u invalidskim kolicima i koja ne može koristiti svoje noge kažem: “Haha zar ti možeš hodati? Hajde hodaj, potrči malo.“ I da bih ja to uradila morala bih umrijeti ili bi me morali ubiti. Veoma me rastužila činjenica da neko može biti toliko bezosjećajan, govori ona.  

Postupak policajca sa kojim se susrela tada opravdala je načinom da „svako ima ogromne traume iz djetinjstva, i ko zna kroz kakvo je on maltretiranje prošao u djetinjstvu pa se taj da meni ophodio na taj način“.

Dugo vremena je trebalo Elif Džanfeza da prihvati svoje stanje i komentare ljudi sa kojima se susretala.

- Nakon nekoliko mjeseci, možda čak i godinu, knjige koje sam čitala, stvari sa kojima sam se susretala, ono što sam proživljavlala su bili način na koji mi je razmišljanje evoluiralo i na koji sam prihvatila to sve.  Jer vam se to može desiti mnogo puta i kada hodate ulicom, i od strane djece vam se tako nešto može desiti, ali ništa nije do vas. Baš tada se otvaraju nova, svijetla vrata i čak počinjete da ne vidite te stvari koje su vam urađene. Stvori se neki nevidljivi štit, pojašnajva Elif Džanfeza.  

Naprimjer, navodi ona, ljudi su, kada sa prijateljima šeta gradom znali gledati u nju.

- Kada hodam sa prijateljima ili rođakom, oni govore: 'Ljudi te opet gledaju, baš me nerviraju. Što gledaju ovoliko? Šta ima tu čudno?'. Ja ih ni ne vidim nekad, jer više ni ne gledam. Mislim da je činjenica da su ljudi rođeni poput mene lekcija za druge ljude da se nauče mnogo čemu. Zbog toga ima ljudi poput nas. Da bi drugi mogli naučiti nešto, rekla je Elif.

Osim što je Elif dijanosticirana Ahondroplazija, ona se bori i sa Multiplesklerozom.

- Saznala sam da imam Multiplesklerozu kada su došli rezultati magnetne rezonance. Istraživala sam na internetu.  Gledala filmove.  Pošto sam muzičarka našla sam izvrsnu violončelistkinju Džeklin du Pre, koja je bolovala od MSa i preminula. Gledala sam i holiwoodski film o njoj. Tada sam rekla sebi: 'Ja ću biti primorana da provedem život u invalidskim kolicima. Imat ću veoma loš život. Ruke i noge mi više neće biti u funkciji. Šta će se desiti sa mnom?', pitala se tada Elif.

Tada, ističe ona, nije znala ništa ni o ishrani o kojoj je trebalo da povede računa.

- Jela sam sve što se nađe ispred mene. I imala sam tada višak kilograma.  I kako mi se život promijenio, ja se na tome zahvaljujem najviše Multiplesklarozi.  Drago mi je što bolujem od Multipleskleroze, jer sada znam kako se trebam hraniti. Moji prijatelji kažu: 'Ti jedeš hranu bez glutena, ne konzumiraš šećer i mliječne proizvode, jer imaš MS, kaže ona.

No, to i nije baš tako, priča ona.

- Kako znaš da sutra ti nećeš biti ta osoba koja ima tu bolest. MS se javlja kada je imuni sistem napadnut, ali kada su napadnuti neki drugi tjelesni sistemi, onda se razvijaju druge bolesti. Sve štetne proizvode smatram izbjeljivačem u mojoj glavi. To mnogo šteti crijevima, bolje je onda da popijete izbjeljivač. Ukratko, MS je postao veoma bitan faktor u sklapanju veze između mene i života. Pola toga se ostvaruje ishranom i kao što sam rekla tako je postao bitan faktor.  Dobro je što postoji u mom životu.  Kažem: 'Ti si moj 'saputnik'. Stvarno mogu reći da je MS moj saputnik, kaže Elif.

Elif, uspješna djevojka, imala je samo jednu poruku za sve. A to je da „ljudi, majke i očevi svojoj djeci na bolji način trebaju predstaviti situaciju ljudi koji imaju Ahondroplaziju ili bilo koju drugu poteškoću koja ih razlikuje od drugih“.

- Djeca dolaze u takvo stanje jer ne znaju o čemu je riječ i onda to dijete odrasta i kada odraste može da uradi nešto slično onom policajcu o kome sam vam pričala, završava svoju priču Elif.

Izvor: AA/ Priredila: Elmina Muhić 

komentari (0)