Spajić neće DPS za partnera

Pokret „Evropa sad“, koji je u usponu u posljednjih godinu dana, nakon pobjede na lokalnim izborima u Podgorici i pobjede kandidata tog pokreta za predsjednika države (Jakov Milatović), osvojio je najviše mandata i na parlamentarnim izborima. Ovom pokretu je pripalo 25 mandata od ukupno 81, koliko broji crnogorski parlament, pa je izvjesno da će upravo ovaj pokret, na čijem je čelu nekadašnji ministar finansija Milojko Spajić, biti u poziciji da pravi novu Vladu sa drugim partijama.

Da li će to biti Demokratska partija socijalista (DPS), koju nakon odlaska Mila Đukanovića predvodi Danijel Živković, veliko je pitanje. Koalicija oko DPS-a je osvojila 21 mandat, što je lošiji rezultat u odnosu na ranije izborne cikluse. Odmah nakon završetka glasanja, lider Pokreta „Evropa sad“ Milojko Spajić je kazao da nije za saradnju sa DPS-om, pa treba očekivati da će partnere za novu Vladu tražiti među manjinskim partijama i drugim subjektima koji su osvojili mandate u Skupštini.

Manjinske stranke osvojile 10 mandata, historijski rezultat Bošnjačke stranke

Manjinske partije ostvarile su najbolji rezultat, a prednjači Bošnjačka stranka, koja je duplirala broj mandata. Ova partija je ostvarila najbolji rezultat od osnivanja i u novom sazivu će imati šest poslanika. Dvije albanske koalicije su osvojile tri mandata, a u parlamentu će biti i Hrvatska građanska inicijativa, pa će tako manjinske partije imati ukupno 10 poslanika.

Ono što je izvjesno jeste da u svakoj post-izbornoj kombinaciji, na osnovu nedjeljnih rezultata, manjinske stranke će biti dio buduće Vlade.

Znatno slabiji rezultat u odnosu na prethodne izbore ostvarile su partije nekadašnjeg Demokratskog fronta. Nova srpska demokratija Andrije Mandića i DNP Milana Kneževića, osvojile su ukupno 14 mandata. Njihov nekadašnji partner u DF-u Nebojša Medojević, čiji je Pokret za promjene nastupio samostalno, nije prošao cenzus i izgubio je parlamentarni status.

Jedanaest mandata osvojila je koalicija nekadašnjeg predsjednika Skupštine Alekse Bečića i aktuelnog premijera Dritana Abazovića. Bečićeve Demokrate će imati sedam, dok će URA u parlamentu imati četiri poslanika.

Demokrate poželjan partner Spajića, ali ne i URA

Ono što je zanimljivo jeste da li će doći do razdvajanja ova dva subjekta, odnosno, da li će i u parlamentu nastupati koaliciono, ili će samostalno formirati svoje poslaničke klubove. Ovo pitanje je važno jer je u danima pred izbore došlo do zaoštravanja odnosa na relaciji Spajić (Pokret „Evropa sad“) i Abazović (URA), a upravo je Spajić po završetku izbora kazao da neće praviti Vladu sa Abazovićem.

Od ostalih subjekata, cenzus je još prešla Socijalistička narodna partija, koja je osvojila dva mandata.

SDP izgubio parlamentarni status

Ispod cenzusa je ostalo šest izbornih lista. Svakako, najpoznatija među njima koja neće imati predstavnike u parlamentu je Socijaldemokratska partija (SDP), koja je osvojila 2,9 odsto podrške građana. Ispod cenzusa su ostale i dvije građanske liste (Možemo i Preokret), te koalicije okupljene oko bivšeg šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejana Vukšića, kao i pokret koji je formirao bivši ministar pravde Vladimir Leposavić, poznat kao ministar u 42. Vladi koji je negirao genocid u Srebrenici, nakon čega je smijenjen u Skupštini.

Izborna matematika pokazuje da do većine u Skupštini mogu Pokret „Evropa sad“, sve manjinske partije, Demokrate i SNP. To u ukupnom zbiru iznosi 43, a većina u parlamentu je 41. Ipak, pitanje je da li će se graditi tako tanka izborna većina, imajući u vidu da unutar Pokreta „Evropa sad“ postoje brojne nesuglasice.

S druge stranke, koalicija Pokreta „Evropa sad“ i DPS-a, zajedno sa manjinskim strankama bi obezbijedila sigurnu većinu, dvotrećinsku, koja bi bila neophodna za izbore u pravosuđu. Međutim, imajući u vidu trenutne političke okolnosti, nije izvjesno formiranje jednog takvog pakta.

Iz Pokreta „Evropa sad“ je saopšteno da će već narednih dana izaći sa prijedlogom za formiranje Vlade. Ono što se trenutno čini izvjesnim jeste da će manjinske stranke biti dio buduće Vlade.

Najniža izlaznost na izborima od uvođenja višestranačja

Izbori 11. juna ostaće zabilježeni i kao izbori koji su izazvali najmanje interesovanja kod građana, imajući u vidu da je biračko pravo iskoristilo 56,4 odsto. To je najmanji procenat od uvođenja višestranačkog sistema u Crnoj Gori.

Razloga za ovako nisku izlaznost je nekoliko – prije svega, u posljednjih pola godine bilo je tri ciklusa glasanja (lokalni izbori i dva kruga predsjedničkih).

Institucionalna kriza, uzrokovana političkom krizom, u Crnoj Gori je prisutna u određenom obliku još od 2020. godine. U međuvremenu, dvjema vladama je izglasano nepovjerenje u parlamentu u toku istog saziva, dok je minimalan napredak ostvaren u pojedinim pravosudnim institucijama. Generalni zaključak je da su vanredni parlamentarni izbori i formiranje nove, stabilne većine, preduslov izlaska iz trenutnog stanja, piše AA. 

Skupština raspuštena, ali zasjeda

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović raspustio je nedavno Skupštinu Crne Gore i zakazao izbore za 11. jun. Uprkos tome, dio političkih subjekata ponaša se kao da je sve u najboljem redu, a Vlada prema Skupštini upućuje na raspravu i usvajanje neke od mnogo važnih zakonskih rješenja, kao što je Zakon o oduzimanju imovine stečene kriminalom. Pored toga, pred raspuštenim parlamentom su izmjene Zakona o Centralnoj banci (CBCG) koje predviđaju da guvernera imenuje Skupština, a ne predsjednik države i promjene u sastavu Savjeta banke.

Svega dva mjeseca od formiranja manjinske Vlade, u avgustu prošle godine izglasano je nepovjerenje 43. Vladi, nakon što je premijer Dritan Abazović potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Iako se činilo da će se kriza rješavati na izborima, Vlada do danas funkcioniše u tehničkom mandatu.

 Đukanović odlazi, čeka se inauguracija Milatovića

Predsjednički izbori održani 2. aprila za epilog imaju promjenu na mjestu šefa države. Tridesetogodišnja politička karijera Mila Đukanovića okončana je porazom od Jakova Milatovića, koji će na novu funkciju stupiti 20. maja, jer do tada traje mandat Đukanoviću.

Iako Milatović još nije stupio na dužnost, premijer Dritan Abazović zahtijeva od novog predsjednika da poništi prethodnu odluku Đukanovića o zakazanim parlamentarnim izborima za 11. jun, s obrazloženjem da parlamentarna većina treba da donese odluku o terminu izbora.

Ipak, inicijativa Abazovića već u startu osporena je od profesora Ustavnog prava, političkih analitičara, ali i političara vlasti i opozicije. Ukaz predsjednika države Mila Đukanovića o raspuštanju Skupštine donijet je u martu, izašao je u Službenom listu, bio je na Ustavnom sudu koji ga nije poništio, niti proglasio neustavnim.

Vrhovno državno tužilaštvo godinama u v. d. stanju

Institucionalnu krizu kroz koju prolazi Crna Gora, kompletira stanje u pravosudnim institucijama. Blokade u pojedinim, za pravosuđe, krucijalnim institucijama traju godinama, jer nema dogovora oko dvotrećinske, odnosno tropetinske većine u parlamentu.

Vršioci dužnosti su godinama u Vrhovnom državnom tužilaštvu i Vrhovnom sudu. Ustavni sud je tek u februaru odblokiran, ali još uvijek nije kompletiran, jer nije izabran još jedan sudija.

Takođe, nekompletan je i Sudski savjet, što dodatno otežava pregovore Crne Gore na putu ka članstvu u EU.

Brojni analitičari saglasni su da je održavanje izbora u junu šansa da Crna Gora izađe iz političke krize. Izborom stabilne Vlade, čija većina ne bi zavisila od jednog poslanika, krenulo bi se u deblokadu ključnih institucija.

Za Anadoliju piše: Admir Lisica

Diplomatski odnosi između Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana uspostavljeni su u posljednjoj godini agresije nad Bosnom i Hercegovinom, 9. februara 1995. godine. Ove dvije države suočile su se početkom devedesetih godina sa sličnim izazovima, koji su bili posljednica političkih promjena u Evropi. Azerbejdžan je prošao kroz raspad SSSR-a, a Bosna i Hercegovina kroz raspad Jugoslavije. Dvije države su u postkomunističkom režimu postale nezavisne, ali su se u prvim godinama nezavisnosti susrele sa agresijom. Azerbejdžan od strane Aremenije, a Bosna i Hercegovina od Srbije. Interesantno je da su se obje države pretrpjele gubitke teritorije tokom agresije, ali i strašne zločine od agresora. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i masakr nad Azerbejdžancima u Hodžaliju se često upoređuju u kontekstu težine zločina koji su počinjeni nad ova dva naroda.

Obje države su bile prinuđene da nakon ratnih razaranja užurbano krenu u obnavljanje zemlje, što je Azerbejdžanu pošlo za rukom nešto brže. Takvo nešto je razumljivo iz više razloga, a svakako jedan od glavnih faktora jeste ekonomska moć Azerbejdžana, koja raste iz godine u godinu. Rezerve energenata koje posjeduje Azerbejdžan su značajne te Azerbejdžan pozicioniraju među nadolazeće energetske sile. Posebno je ta teza dobila na značaju tokom ruske agresije nad Ukrajinom, jer se Azerbejdžan počeo nametati kao jedan od potencijalnih energetskih igrača koji može Evropi nadoknaditi rezerve koje u ovom trenutku nedostaju. Tokom 2022. godine Azerbejdžan je skoro udvostručio svoje isporuke gasa prema Evropi, a taj trend će se svakako nastaviti i u narednom periodu koji je pred nama.

Kada govorimo o ekonomskoj saradnji Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana, nažalost, ona trenutno nije na zavidnom nivou te sigurno može biti veća. Ovu tezu potvrđuje i podatak da je od januara do septembra 2022. godine robna razmjena između Republike Azerbejdžan i Bosne i Hercegovine iznosila svega 3.421.280 američkih dolara. Bosna i Hercegovina je u Azerbejdžan najčešće izvozila farmaceutske proizvode, dok azerbejdžanske građevinske firme imaju određene poslove unutar Bosne i Hercegovine. Ovo su svakako samo neki od vidova moguće saradnje koji koriste dvije države, što je svakako nedovoljno.

Direktor istraživačkog centra Topčubašova (Baku, Azerbejdžan) Rusif Husejnov takođe ističe da ekonomska saradnja dvije zemlje, nažalost, nije na zadovoljavajućem nivou te da svakako može biti mnogo bolja u narednom periodu. Prije svega, velike su mogućnosti u kontekstu isporuke azerbejdžanskog gasa u Bosnu i Hercegovinu, što bi svakako bio značajan korak za jačanje veza između dvije zemlje.

Bivši član predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović je prije godinu dana pri posjeti Azerbejdžanu razgovarao s predsjednikom ove zemlje Ilhamom Alijevim, a jedan od zaključaka razgovora bio je također da Azerbejdžan može isporučiti gas Bosni i Hercegovini te da se ekonomska aktivnost dvije zemlje može unaprijediti. Azerbejdžan je prisutan na Zapadnom Balkanu, posebno u Crnoj Gori gdje azerbejdžanski privrednici posluju veoma uspješno. Također, ekonomska aktivnost Srbije i Azerbejdžana je značajna, što je dodatni motiv za Bosnu i Hercegovinu da uloži napore kako bi se pozicionirao kao najznačajniji partner Azerbejdžana na području Zapadnog Balkana.

Osim slične bliske historije dva naroda, značajna poveznica Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine svakako su izuzetno prijateljske veze s Republikom Turskom, što potencijalno daje dodatni razlog ovim državama za uspostavu jačih veza. Sarajevo i Baku su već nekoliko decenija prijateljski gradovi, a ako šetate ulicama Sarajeva ili Bakua možete pronaći ulice s imenima glavnih gradova dvije zemlje.

Bosna i Hercegovina je dokazani prijatelj Republike Azerbejdžana, a što je potvrdila izuzetno značajnim dokumentom koji je usvojen u državnim institucijama. Naime, 29. aprila 2014. godine Bosna i Hercegovina je donijala rezoluciju "O uvažavanju i podršci suvernitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Azerbejdžan". Na ovaj način, Bosna i Hercegovina je i posredstvom svojih institucija pokazala spremnost da stane na stranu istine i podrži narod Azerbejdžana, ali i njene legalne institucije. Bosna i Hercegovina je plodno tlo za potencijalna ulaganja za državu kao što je Republika Azerbejdžan. Razumijevanje između ove dvije države je na visokom nivou, i to može služiti kao odlično polazište za nadolazeće krupne projekte.

U posljednje vrijeme primjetno je da intelektualci i istraživači s obje strane uspostavljaju kontakte te nastoje zajednički unaprijediti saradnju na polju nauke i drugih vidova istraživačke djelatnosti. Uz ekonomski i energetski sektor, nauka je jedno od potencijalnih područja saradnje. Tu je i turizam kao nezaobilazni adut Bosne i Hercegovine i već prepoznatljivi brend. Uslijed aktuelnih globalnih političkih promjena koje zahvataju svijet, za Bosnu i Hercegovinu je na vanjskopolitičkom planu bitno održati veze sa postojećim partnerima, te nastojati pridobiti nove. Azerbejdžan i Bosna i Hercegovina imaju uspostavljene diplomatske veze još od 1995. godine, ali građani obje zemlje još uvijek čekaju na realiziranje ozbiljnih projekata od kojih bi svakako imali određene benefite. Na vlastima Bosne i Hercegovine je odgovornost da zainteresiraju Azerbejdžan i uvjere ga u prednosti njegovog prisustva ovdje. S druge strane, Azerbejdžan treba razumijeti sve specifičnosti Bosne i Hercegovine, prije svega njenog kompliciranog uređenja, koje nekada stranim investitorima otežava ulazak na bosanskohercegovačko tržište.

Predstojeća posjeta visoke azerbejdžanske delegacije Bosni i Hercegovini, a koju predvodi predsjednik ove države Ilham Alijev, veoma je dobra prilika za podizanje saradnje između dvije države na veći nivo. Mogućnosti je zaista puno, samo je bitna volje obje strane.

Nerješeni odnosi sa Srbijom, problemi u integraciji sjevernog dijela Kosova, ekonomska kriza, odlazak mladih i medicinskog osoblja iz zemlje, među najvećim su problemima sa kojima se Republika Kosovo suočava na 15. godišnjicu nezavisnosti. 

Kosovo je 17. februara 2008. godine proglasilo nezavisnost od Srbije, u koordinaciji sa zapadnim strateškim partnerima, prije svega Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkom, Francuskom, Velikom Britanijom i Italijom.

Prema podacima kosovskog Ministarstva vanjskih poslova, Kosovo je do danas priznalo 117 država svijeta. Međutim, još uvijek nema priznanja od pet članica Evropske unije: Španije, Grčke, Slovačke, Rumunije i Kipra, niti od stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, Rusije i Kine, koje uVijeću sigurnosti Ujdinjenih nacija imaju pravo veta.

Na Kosovu se nadaju da bi te zemlje mogle da promjene svoje stavove nakon postizanja konačnog sporazuma Kosova i Srbije prema planu Evropske unije, poznatog kao njemačko-francuski plan.

Premijer Kosova Albin Kurti nedavno je izjavio da je Vlada Kosova prihvatila taj sporazum kao dobru osnovu za dalje pregovore sa Srbijom.

Na osnovu nekih dijelova tog plana koji su procurili u javnost, Srbija ne bi morala zvanično da prizna nezavisnost Kosova, ali bi prihvatanjem tog dogovora to bilo de fakto priznanje.

Problemi oko formiranja Zajednice opština s srpskom većinom

Zauzvrat, kosovski Srbi bi dobili Zajednicu opština sa srpskom većinom koja je dogovorena prije deset godina u Briselu, ali nikada nije realizovana zbog odluke Ustavnog suda Kosova da nije u saglasnosti sa kosovskim Ustavom i zbog protivljenja Kurtija i njegovog Pokreta Samoopredeljenje da se formira Zajednica koja bi bila udruživanje na jednonacionalnoj osnovi i dovela u opasnost cjelovitost Republike Kosovo.

Prvi veliki Briselski sporazum iz 2013. godine predvidio je integraciju četiri opštine sa sjevera Kosova u kosovsko društvo, ali i formiranje Zajednice koja bi obezbijedila povezivanje svih deset opština sa srpskom većinom na Kosovu.

U Briselu je postignuto više od 30 sporazuma, ali kao ni Zajednica, ni mnogi drugi nikada nisu realizovani jer ih je zvanični Beograd stalno opstruirao.

Tako ni sporazum o slobodi kretanja nije bio u potpunosti primjenjen, pa kada je Vlada u Prištini prošle godine krenula sa njegovom realizacijom, zabilježeno je mnogo tenzija u odnosima kosovske vlasti i srpskog stanovništva, podržanog od vlasti u Beogradu.

Vlada Kosova je počela sa primjenom odluke o obaveznoj preregistraciji sa starih srbijanskih tablica, sa oznakama kosovskih gradova, na kosovske RKS tablice, što je izazvalo nezadovoljstvo Srba i dovelo do odluke predstavnika srpske zajednice da početkom novembra izađu iz kosovskih institucija na centralnom nivou i iz četiri opštine na sjeveru Kosova, uključujući policiju i pravosuđe.

Potom je Vlada Kosova pokušala da organizuje vanredne lokalne izbore u četiri opštine na sjeveru, ali je naišla na otpor kriminalnih struktura koje su ispred sebe isturile srpski narod i izvele ih da blokiraju puteve.

Kosovske vlasti su zbog loše bezbjednosne situacije odložile izbore za april ove godine, a zahvaljujući velikom angažovanju i pritisku lidera SAD-a i EU-a, barikade sa puteva su uklonjene i stanje na sjeveru se smirilo, barem za neko vrijeme.

Konačni sporazum Kosova i Srbije mogao bi biti postignut ovog proljeća, jer je zvaničnicima u Prištini i Beogradu EU plan predstavljen kao predlog ‘uzmi ili ostavi’, uz upozorenje da bi neprihavatnje tog plana imalo ozbiljne diplomatsko-političke posljedice po njihove zemlje.

Zahtjev za članstvo u EU-u i Vijeću Evrope

Na putu evropskih integracija Kosovo je do sada sa EU potpisalo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je stupio na snagu 1. aprila 2016. godine, dok je prošle godine podnijelo i zvaničan zahtjev za prijem u Evropsku uniju, kao i za članstvo u Vijeću Evrope. Priština svoju šansu vidi u kontekstu ruskog napada na Ukrajinu koja je dala novi podsticaj proširenju EU-a.

Za sada u tom pravcu nije bilo pomaka, ali jeste po pitanju liberalizacije viznog režima.

Zvaničnici iz Brisela odlučili su da Kosovu budu ukinute vize najkasnije do januara 2024. godine, što bi omogućilo kosovskim građanima da napokon i oni putuju u evropske zemlje šengenske zone, kao i građani svih ostalih zemalja regiona Zapadnog Balkana.

Kosovo se, također, nada i napretku na putu integracija u NATO, što je jedan od strateških ciljeva države Kosovo. Do tada, na Kosovu je NATO i dalje prisutan kroz trupe KFOR-a, koje prema Rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti UN-a imaju mandat da održe mirno i sigurno okruženje za sve stanovnike Kosova.

Pored članstva u EU-u i NATO-u, cilj je i članstvo u Organizaciji Ujedinjenih nacija.

Od proglašenja nezavisnosti 2008. godine do danas, Kosovo je postalo punopravni član mnogih međunarodnih i regionalnih organizacija i institucija, poput Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Međunarodnog olimpijskog komiteta, FIFA-e, UEFA-e i drugih.

Odlazak mladih u evropske zemlje

Uporedo sa političkim problemima u odnosima sa Srbijom, Kosovo se suočava i sa ekonomskom krizom, koja je posljedica energetsko-ekonomske situacije u svijetu izazvane napadom Rusije na Ukrajinu. Cijene osnovnih životnih namirnica i energenata su povećane i do 50 posto, što za posljedicu ima povećanje siromaštva među stanovništvom.

Ekonomska kriza, kao i nemogućnost zaposljenja i male plate, dovela je do toga da sve veći broj mladih napušta Kosovo i odlazi u zapadnoevropske zemlje.

Sve je veći i trend odlazaka ljekara i medicinskih tehničara koji u potrazi za boljim uslovima za rad i većom zaradom, također, svoju budućnost vide u zemljama Evropske unije.

Da li će taj trend biti još izraženiji ukidanjem viznog režima, ostaje da se vidi, ali Vlada Kosova svakako do tada ima vremena da nastavi sa započetim reformama, borbom protiv korupcije i inicijativama za poboljšanje socio-ekonomskog stanja u zemlji.

 Sportisti nastavljaju da nižu uspjehe 

Uspjesi kosovskih sportista na svjetskoj areni se nastavljaju, a zahvaljući njima širom svijeta slušala se kosovska himna i vijorila plavo-žuta zastava.

Džudistkinje su i dalje naujspješnije. Distria Krasniqi, nasljednica zlatne olimpijke Majlinde Kelmendi, osvojila je bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu održanom u Taškentu, u Uzbekistanu, i bronzu na Evropskom prvenstvu Sofija 2022. U Sofiji se medaljom okitila i Laura Fazliu, koja je osvojila srebro.

Uspješna je bila i bokserka Donjeta Sadiku, koja je osvojila bronzu na Svjetskom prvenstvu u Istanbulu, u Turkiye, i bronzu na Evropskom prvenstvu u Budvi, u Crnoj Gori.

U ovom istraživanju, kao aktivni partner World Capital Monitor projekta, od samog potpisivanja sporazuma između Baselskog instituta, učestvovao je Internacionalni univerzitet u Sarajevu i prof.dr. Aliye F.Mataraci, koja je u monitoringu svoje istraživanje fokusirala na područje Bosnu i Hercegovinu.

Dio koji obuhvata područje Bosne i Hercegovine, a koji je pripremila prof.dr. Mataraci, uključuje period između 2018. i 2022. godine. U okviru istraživanja obrađeni su podaci o tendencijama istovremenog povećanja i smanjenja društvenih dobara, poput gostoprimstva, prijateljstva, uslužnosti kao i društvena klima. Zatim, istraživanje je obuhvatilo međuljudsko povjerenje, spremnost na plaćanje poreza, lokalne investicije i mjere štednje.

Prema rezultatima istraživanja, navodi prof. dr. Mataraci u svom članku naslova „Društvena klima na Zapadnom Balkanu (2018-2021)“, uviđa se da spremnost za ulaganje u javna dobra zaostaje za spremnošću za ulaganjem u međuljudske odnose u Bosni i Hercegovini. No, isti trend javlja se i u drugim glavnim gradovima zemalja Zapadnog Balkana  a koji su obuhvaćeni istraživanjem poput: Albanija (Tirana), Sjeverna Makedonija (Skoplje), Crna Gora (Podgorica), Srbija ( Beograd) i Kosovo ( Priština) za razdoblje 2018. i 2021.  

Osim toga, rezultati iz Sarajeva, također, pokazuju da su ocjene za sva društvena dobra najviše za 2020. godinu, prvu godinu pandemije COVID-19. Nakon ovog povećanja slijedi pad u 2021. godini, te ponovno povećanje u 2022. godini. Neposredna reakcija bosanskohercegovačkog društva na pandemiju COVID-19 ogleda se u povećanju ulaganja u društvena dobra. Unatoč tome, ulaganja u društvena dobra opadaju s nastavkom pandemije COVID-19 u 2021. godini. Čini se da pandemija COVID-19 privremeno doprinosi ubrzanju zajedničkih društvenih dobara i vrlina unutar BH društva.

Slična se tendencija, naglašava prof.dr. Mataraci, primjećuje i kod ostalih zemalja Zapadnog Balkana, povezanih sa monitoringom društvenog kapitala.

Još jedno zanimljivo zapažanje, do kojih je došla prof.dr. Mataraci, u periodu između dvije godine 2018-2022 godine jeste da se razina ulaganja u društvena dobra čini gotovo istom i u 2018. i 2022. godini. Sa tim u vezi rezultati prije i nakon pandemije su manje – više isti. Iz analize prof. dr. Aliye F. Mataraci rezultati iz Sarajeva, također, pokazuju da su gostoljubivost, susretljivost, uslužnost i društvena klima ustvari društvena dobra s ocjenama višim od pet između 2018. i 2022. te da pokazuju tendenciju rasta i pada istovremeno. Kada je u pitanju međuljusko povjerenje, spremnost na plaćanje poreza, lokalna ulaganja i mjere štednje, također, pokazuju sličnu tendenciju povećanja i smanjenja istovremeno te se rangiraju kao javna dobra sa ocjenama nižim od pet.

Na temelju ovih tendencija moguće je zaključiti da spremnost za ulaganje u javna dobra, zaostaje za spremnošću za ulaganjem u međuljudske odnose u Bosni i Hercegovini.

Kako su ostali gradovi u Bosni i Hercegovini zastupljeni s vrlo malo bodova u zadatom vremenskom periodu, nije moguće dati zapažanja i sugerirati tendencije. Ipak, dva od gore navedeni komentari ukazuju na korumpiranost političkog sustava kao prepreku za realizaciju potencijala društvenog kapitala građana Bosne i Hercegovine.

Prof. dr. Mataraci svoju analizu provedenu nad područjem Bosne i Hercegovine završava nadom da će dodjeljeni status kandidata za članstvo u EU biti pokretačka snaga za moguće povećanje spremnosti za ulaganje u javna dobra koja su pokazala tendenciju zaostajanja za spremnošću za ulaganjem.

Tako će deset nedostajućih delegata - i to čak šest, što je više od polovine delegata iz ostalih - te tri predstavnika srpskog naroda i jedan iz bošnjačkog naroda u Dom naroda Parlamenta FBiH biti nadomiještan u drugom krugu, preraspodjelom po kantonima. Izbor će se vršiti iz kantona u FBiH gdje među kantonalnim zastupnicima ima nedostajućih delegata iz konstitutivnih naroda i ostalih.

Naime, u prvom krugu jedini klub koji će biti potpuno popunjen, a koji po novim odredbama imaju po 23 delegata, bit će Klub hrvatskog naroda.

U Klub bošnjačkog naroda u prvom krugu bit će izabrano 22, a najmanje u Klub srpskog naroda 20 delegata, piše AA. 

Iz kategorije ostalih u prvom krugu bit će izabrano svega pet, od ukupno 11 delegata, koliko prema novim odredbama Dom naroda Parlamenta FBiH ima predstavnika te kategorije.

Naime, predstavnici ostalih nisu mogli biti izabrani u čak šest od deset kantona, jer među izabranim zastupnicima nije bilo onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Tako iz ostalih nisu izabrani po jedan delegat u Posavskom, Zapadnohercegovačkom, Zeničko-dobojskom, Kantonu 10 (Livanjskom), Srednjobosanskom i Bosanskopodrinjskom kantonu.

Iz Unsko-sanskog nije bilo moguće izabrati dva delegata srpskog naroda, kao i jednog iz Tuzlanskog kantona, dok predstavnika bošnjačkog naroda nije bilo moguće izabrati iz Zapadnoherecegovačkog kantona jer među izabranim zastupnicima nije bilo onih koji se tako izjašnjavaju.

Preraspodjelom nedostajućih delegata po kantonima u drugom krugu znatno će se narušiti utvrđeni raspored iz kantona u FBiH za Dom naroda Parlamenta FBiH, jer će pojedini kantoni dobiti znatno više mjesta nego što je to propisano.

Čak ostaje upitno i da li će taj proces biti moguće okončati u drugom krugu, pa će se najvjerovatnije morati pristupiti i trećem u okviru kojeg će se nedostajući delegati birati sa kandidacijskih listi stranaka iz neizabranih kandidata za kantonalne skupštine.

Tako će osoba koja u tom slučaju dobije mandat u Domu naroda Parlamenta FBiH biti federalni delegat, ali ne i kantonalni zastupnik, što značajno umanjuje demokratske procese.

Iz čak šest kantona u Federaciji BiH u prvom krugu izbora za Dom naroda Parlamenta FBiH procesom žrijebanja, odnosno izvlačenjem iz "šešira", izabrat će se čak devet delegata što je više od 10 posto ukupnog broja delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH.

"Šešir" je odlučio dva delegata srpskog naroda i jednog iz hrvatskog naroda iz Hercegovačko-neretvanskog, dva delegata hrvatskog naroda iz Srednjobosanskog, po jednog delegata bošnjačkog naroda iz Tuzlanskog i Kantona 10 (Livanjskog), jednog delegata iz srpskog naroda iz Bosanskopodrinjskog, te jednog delegata iz ostalih iz Kantona Sarajevo.

Piše: Admir Lisica

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica

Izbori u Bosni i Hercegovini održani su 2. oktobra, a zbog kompliciranih izbornih procedura još uvijek se prebrojavaju glasovi za sve nivoe vlasti.

Poznata su imena novih članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što je i najviše zanimalo javnost u regionu. Novi član Predsjedništva iz reda Bošnjaka je Denis Bećirović iz SDP-a, a kojeg je na putu do ove funkcije podržalo ukupno jedanaest političkih različitih stranaka u Bosni i Hercegovini.

Uprkos izuzetno dobroj kampanji koju je imao, predsjednik SDA Bakir Izetbegović doživio je poraz, a zanimljivo je da je Izetbegović imao nešto manje glasova nego je to dobila njegova Stranka demokratske akcije – SDA. Ovaj slučaj povezan je u velikoj mjeri s tendencijom davanja podrške Željku Komšiću, predsjedniku DF-a i novom/starom članu Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Komšić je pobijedio Borjanu Krišto, dugogodišnju blisku saradnicu lidera HDZ-a Dragana Čovića. Krišto je imala podršku stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora – HNS, udruženja građana koje se zalaže za interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ipak, jedinstveni hrvatski blok nije donio pobjedu njihovoj kandidatkinji.

Kada je riječ o manjem bh. entitetu RS, ubjedljivu pobjedu ostvarila je donedavna predsjednica ovog entiteta Željka Cvijanović, bliska saradnica Milorada Dodika, lidera bosanskih Srba i čovjeka koji se nalazi na nekoliko crnih listi. Pobjeda Cvijanović mora se posmatrati racionalno, tačnije da je to pobjeda osobe koja negira genocid, podržava presuđene ratne zločine, te u velikoj mjeri podržava Rusiju i njenu agresiju nad Ukrajinom, poput njenog šefa Milorada Dodika, a ne pobjeda žene koja će donijeti neke promjene. To se sigurno neće desiti! Pobjeda Cvijanović je samo nastavak separatističke politike Milorada Dodika. Izbori za predsjednika bh. entiteta Rs, donijeli su pobjedu predsjednika SNSD-a, Milorada Dodika, ali je opozicija u entitetu Rs, predvođena kandidatkinjom PDP-a, Jelenom Trivić odbila priznati poraz, pravdajući to sumnjom u neregularnost izbora. Stoga je Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine – CIK naredila ponovno prebrojavanje glasačkih listića. Kakav će epilog ove odluka biti ostaje da vidimo u narednim sedmicama, ali sigurno je da nas očekuje turbulentan period.

Izborna noć u Bosni i Hercegovini obilježena je iznenadnim nametanjima izmjena izbornog zakona u Bosni i Hercegovini od strane visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, Christiana Schmidta. Nametnute izmjene pogoduju jačanju pregovaračke pozicije Hrvatske demokratske zajednice – HDZ i njenog predsjednika Dragana Čovića. Ove odluke od strane visokog predstavnika samo produbljuju podjele u Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je da su reakcije na Schmidtove odluke uputile SDA i DF, dok su ostale stranke koje pripadaju nezvaničnom probosanskom političkom bloku isuviše mehko reagirale na ovu izuzetno ozbiljnu odluku. Umjesto da u trenucima kada se trebaju braniti interesi države Bosne i Hercegovine političke stranke koje sebe smatraju probosanskim zajednički istupe i tako pokažu političku zrelost za dobrobit države Bosne i Hercegovine, većina njih se bavi izbornim rezultatima, te onim za njih najvažnijim – ko će činiti vlast naredne četiri godine.

Ako analiziramo postignute rezultate, od bošnjačkih političkih partija, SDA na svim nivoima ima najviše glasova, što je uprkos porazu njenog lidera u utrci za člana Predsjedništva, čini najjačom političkom opcijom, koja ne bi smjela biti zaobiđena pri formiranju vlasti. Kada je riječ o Hrvatima, odnosno Srbima, najveće povjerenje su dobile HDZ i SNSD. Prema proračunima, probosanske stranke bi uz opozicione partnere u entitetu Rs mogle napraviti vlast na državnom i entitetskom nivou, na način da HDZ i SNSD izbace iz vlasti, ali se to neće desiti jer bošnjačke političke opcije ne pokazuju volju za zajedničko djelovanje. Čini se da je trenutni fokus određenih političkih opcija na tome kako iz vlasti izbaciti pobjedničku političku stranku – SDA. Matematički je i takva opcija realna, ali ne treba sumnjati u kapacitete najstarije i najutjecajnije bošnjačke političke stranke u kontekstu formiranja vlasti na određenim nivoima. Određeni analitičari smatraju da stranke SDP, NiP i NS, koje sebe nazivaju „Trojka“ pod utjecajem određenih međunarodnih krugova rade na tome da izbace iz vlasti SDA, a da onda nakon toga zajedno sa manjim strankama iz entiteta Federacija, te HDZ i SNSD formiraju vlast.

Važnu ulogu u cjelokupnom procesu će imati Stranka za BiH – SBiH, koju predvodi donedavni ugledni član SDA, Semir Efendić. Prema povjerljivim izvorima, Efendić ima ponude od „Trojke“, ali i SDA da podrži većinu, a za uzvrat će dobiti poziciju premijera Kantona Sarajevo, čemu Efendić teži. Stoga će odluka Efendića koju stranu u konačnici podržati biti izuzetno važna. Ipak, ukoliko analiziramo navedene podatke, cjelokupne ishode izbora u Bosni i Hercegovini, te izuzetno opasne nametnute odluke Christiana Schmidta koje učvršćuju poziciju HDZ-a i Dragana Čovića, lahko je zaključiti da je HDZ upravo najveći pobjednik izbora u Bosni i Hercegovini. Stoga, ne treba da čudi to što HDZ i Čović ne negoduje previše na izbor Željka Komšića na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. HDZ je trenutno najpoželjniji partner, jer se gotovo niko i ne trudi pokušati ga zaobići pri formiranju vlasti. Naravno, bošnjačke poltičke stranke su svjesne da su Schmidtove izmjene izbornog zakona pomogle HDZ-u na putu do profiliranja u nezaobilazni politički faktor. Ono što ipak čudi jeste da određene bošnjačke političke stranke ne razmišljaju državnički i ne zalažu se za jačanje jakog probosanskog političkog bloka, koji će imati snagu da u svakom trenutku stane u zaštitu interesa države Bosne i Hercegovine.

Jak politički blok koji bi sačinjavao stranke desnog centra, centra i ljevice, ojačao bi bošnjačku političku poziciju. Na taj način bi se u velikoj mjeri pomoglo očuvanje multietničke države Bosne i Hercegovine. Jasno je da će HDZ, ohrabren od strane visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu pokušati dobiti što više u smjeru jačanja svojih pozicija, koje vode prema daljoj podjeli Bosne i Hercegovine. Kada je riječ o poziciji i opoziciji u entitetu Rs, jasno je da u stavovima i ideologiji nema veće razlike među njima. Obje strane podržavaju rusku agresiju na Ukrajinu, veličaju presuđene ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića, te je jasno da niti jedna strana neće donijeti željene promjene u odnosu prema državi Bosni i Hercegovini. Stavovi desno opredjeljene srpske i desno opredjeljene hrvatske politike su izuzetno slični u odnosu prema Bosni i Hercegovini, što nameće potrebu da bošnjačka politika mora biti jedinstvena u borbi za očuvanje države. Trenutno stanje ne ide tome u prilog, te ako Bošnjaci i svi ostali patriotski opredijeljeni građani u Bosni i Hercegovini nastave sa podjelama, separatizam Dodika i težnja za oživljavanjem ugašene Herceg-Bosne kao većinskog hrvatskog entiteta, postat će realnost.

Izvor: AA

Nakon manje od četiri mjeseca od kako je izabrana 43. Vlada Crne Gore, već se nazire scenario da će joj biti izglasano nepovjerenje. Premijer Dritan Abazović, koji je na poziciji predsjednika Vlade od 28. aprila, izgubio je podršku Demokratske partije socijalista (DPS) i Socijaldemokratske partije (SDP), nakon što je upornom protivljenju brojnih nevladinih organizacija, intelektualaca i stručne javnosti, u ime Vlade Crne Gore potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Vlada izgubila podršku zbog Temeljnog ugovora

Takav potez izazvao je reakciju partije Mila Đukanovića (DPS), koja je zajedno sa SDP-om, SD-om, Liberalnom partijom i DUA podnijela inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Vladi. Aktuelnu vlast čine GP URA, Socijalistička narodna partija, Bošnjačka stranka, SDP i albanske partije, uz manjinsku podršku DPS-a. Ipak, nakon potpisivanja Temeljnog ugovora, koji reguliše međusobni odnos države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, a za koji je od strane brojnih pravnih eksperata ocijenjeno da je protivustavan i da je na štetu države, DPS i SDP su otkazale podršku aktuelnoj vladi. Bošnjačka stranka će se u vezi navedene inicijative izjasniti danas, dok je ukupno devet poslanika GP URA i SNP-a najavilo da će biti protiv izglasavanja nepovjerenja.

Kada je riječ o opoziciji, odluka je na poslanicima Demokrata, jer bi njihovim glasovima bila obezbijeđena dovoljna većina za smjenu Vlade. Ono što je otvoreno pitanje jeste da li će Demokrate glasati za smjenu, jer se kao razlog navodi Temeljni ugovor. Iz ove partije su jasno poručili da aktuelna Vlada nema više podršku u parlamentu.

Odluka u rukama Demokrata

Opozicija je ipak nastupila sa drugom inicijativom, pa su 32 poslanika opozicije (DF-Demokrate-PzP-Prava CG-Ujedinjena CG) zatražila smjenu aktuelne Vlade i šefice parlamenta Danijele Đurović. Kao razlozi, navedeni su da "ne postoje elementarni politički preduslovi za njeno dalje funkcionisanje i opstanak. 43. Vlade Crne Gore, koja je formirana prekomponovanjem političke scene koja je bila aktuelna nakon izbora 30. avgusta 2020. Ovako formirana vlada odvela je državu u duboku nestabilnost i tešku političku, društvenu i institucionalnu krizu”, navodi se u predlogu koji potpisuju 32 poslanika. Ukoliko vlada ne bude smijenjena sjutra, o ovoj inicijativi će se poslanici odrediti 2. septembra.

Smjenu kabineta Abazovića traži 68 poslanika

Pred poslanicima su dvije inicijative za smjenu Vlade, a 43. Vlada mogla bi biti smijenjena već sjutra, na vanrednom zasijedanju. Ono što je činjenica jeste da smjenu kabineta Abazovića traži ukupno 68 od 81 poslanika, što ipak govori u prilog tome da je pitanje dana kada će do smjene i doći.

Ukoliko sjutra ili 2. septembra bude izglasano nepovjerenje Vladi Crne Gore, Ustav propisuje obavezu predsjednika Crne Gore da obavi razgovore sa svim partijama i da ukoliko neko od poslanika obezbijedi 41 potpis, što je većina u Skupštini Crne Gore, onda mu se dodjeljuje mandat za sastav Vlade. Ukoliko pak niko ne obezbijedi potrebnu većinu u predviđenom roku, predsjednik Crne Gore raspisuje vanredne parlamentarne izbore, piše AA.

Ministri vanjskih poslova Turkiye, Švedske i Finske potpisali su u utorak u Madridu tripartitni memorandum o razumijevanju o procesu članstva nordijskih zemalja u NATO-u, nakon čega je ponovo u fokusu proširenje NATO-a.

Temelji NATO-a postavljeni su kada su se Belgija, Holandija, Luksemburg, Francuska i Britanija udružile za kolektivnu odbranu pod Briselskim paktom nakon Drugog svjetskog rata. Briselski pakt je godinu dana kasnije zamijenio NATO, a pridružile su se Sjedinjene Američke Države, Kanada, Island, Italija, Portugal, Norveška i Danska.

Tako je 1949. uspostavljen NATO s 12 zemalja.

Budući da slijedi politiku "otvorenih vrata", NATO se tokom godina proširio osam puta na 30 članica.

Prvo proširenje bilo je kada su Turkiye i Grčka ušle u NATO 1952. godine. Godine 1955., tada poznata kao Savezna Njemačka, a 1982. Španija se pridružila savezu.

1999. godine u NATO su ušle Češka, Mađarska i Poljska, 2004. Bugarska, Latvija, Litvanija, Estonija, Rumunija, Slovačka i Slovenija, 2009. Albanija i Hrvatska, a 2017. članica NATO-a postala je i Crna Gora.

Posljednje proširenje desilo se 2020. godine pristupanjem Sjeverne Makedonije, piše AA. 

NATO-ova vrata su otvorena, ali je postati članica teško

Iako NATO slijedi politiku "otvorenih vrata", za članstvo u savezu potrebni su jednoglasnost i vrlo dug proces u više faza.

Proces počinje odlukom NATO saveznika da pristupe savezu, kao u slučaju Švedske i Finske, nakon čega slijedi službeni poziv NATO-a.

Nakon toga se u glavnom štabu u Briselu raspravlja o tome ispunjava li predmetna država političke, pravne i vojne zahtjeve NATO-a te može li ispuniti ekonomske, vojne, pravne, političke i obavještajne obaveze iz članstva u NATO-u.

U sljedećem koraku, pozvana zemlja šalje pismo namjere generalnom sekretaru NATO-a, u kojem izjavljuje da prihvata uvjete i obaveze članstva u NATO-u te uključuje plan reformi, ako je dogovoren u pregovorima.

Nakon toga, NATO priprema dodatne protokole o pristupanju Washingtonskom ugovoru. Ove protokole potpisuju zemlje NATO-a.

Protokole tada moraju ratificirati zemlje članice NATO-a u skladu sa svojim nacionalnim zakonima i procedurama. Sve države članice, nakon završetka procesa ratifikacije, obavještavaju SAD, koje čuvaju Washingtonski ugovor, da su prihvatile protokole koji predviđaju pristupanje nove članice.

Kada sve faze budu završene, generalni sekretar NATO-a poziva novu članicu da se pridruži savezu.

Konačno, novi član dovršava svoj nacionalni pravni postupak i SAD-u predaje svoju potvrdu o pristupanju, čime proces pristupanja biva završen.

Ukrajina, Gruzija i Bosna i Hercegovina još čekaju

Tri su zemlje koje izražavaju svoje težnje za članstvom u NATO-u od ranih 2000-ih. No, NATO navodi da sve tri zemlje još nisu spremne ispuniti potrebne uvjete i obaveze.

Na samitu 2008. održanom u Bukureštu, glavnom gradu Rumunije, NATO se složio da Ukrajina i Gruzija postanu buduće članice. Od tada se razvija saradnja NATO-a s tim zemljama, koje su poznate kao "partneri". Dok obje zemlje učestvuju u NATO-ovim operacijama, NATO također podržava ove zemlje u povećanju njihovih odbrambenih kapaciteta.

Međutim, još uvijek se ne spominje konkretan datum za članstvo Ukrajine i Gruzije u NATO-u.

Na istom samitu odlučeno je da se uspostavi "intenzivirani dijalog" s Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. Crna Gora postala je članica NATO-a 2017. godine, dok o Bosni i Hercegovini još nema odluke.

Pozvana da bude uključena u Akcijski plan za članstvo 2010. godine, Bosna i Hercegovina učestvuje u mnogim NATO programima, piše AA. 

Krajem jula 2021. godine, lideri Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije sastali su se u Skoplju kako bi inaugurirali novu inicijativu za region pod nazivom “Otvoreni Balkan“. Cilj je podsticanje regionalne saradnje u ovom dijelu Evrope i uspostava​ zajedničkog tržišta koje omogućava slobodno kretanje kapitala, proizvoda, usluga i radne snage.1

U sklopu inicijative, tri države su u decembru prošle godine potpisale pet novih sporazuma.2 Lideri osnivači “Otvorenog Balkana“ vide ovu regionalnu saradnju kao dopunu, a ne alternativu integraciji u Evropsku uniju.3 Ipak, tri druge balkanske države - Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora - oklijevale su da se pridruže ovom projektu. Glavni razlog je to što postoji zabrinutost za pravu namjeru “Otvorenog Balkana“.

 Zašto su neki skeptični prema inicijativi?

Dok su neki analitičari pozdravili inicijativu kao korisnu za region, drugi stručnjaci poput Jasmina Mujanovića ukazali su na razlog zašto postoji skepticizam u vezi sa “Otvorenim Balkanom“: ambicije srbijanske vladajuće elite u regionu. Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora zabrinuti su da je “Otvoreni Balkan“ fasada za regionalnu hegemoniju Srbije. Ideja o “srpskom svetu“ - koju najžešće zastupa srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin - uveliko se pojavljuje u svakoj raspravi o “Otvorenom Balkanu“. Mnogi vide ovaj “srpski svet“ kao reinkarnaciju “Velike Srbije“ iz 1990-ih godina, koja je donijela krvoproliće i zabrinuti su za stvarne ciljeve Srbije u regionu. [4] Iako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvoreno ne promoviše tu ideju, do sada je nije ni javno odbacio.

Uloga Rusije u regionu 

Značajnu podršku “Otvorenom Balkanu“ pružio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Nakon što su tri balkanske države zatvorile svoj vazdušni prostor, što je nedavno spriječilo njegovu posjetu Beogradu, Lavrov je na konferenciji za novinare u Moskvi izjavio:

“Vjerovatno nisu htjeli da izrazimo podršku inicijativi Beograda da realizuje projekat 'Otvoreni Balkan' u interesu zdravijih, čvršćih odnosa između svih država regiona.“

Ministar vanjskih poslova Rusije je također kritikovao EU i NATO zbog pokušaja da "pretvore Balkan u svoj projekat pod nazivom 'Zatvoreni Balkan'". Mnogi u regionu su podršku Lavrova “Otvorenom Balkanu“ shvatili kao znak da su kritičari inicijative bili u pravu od samog početka.

Od tri države koje se nisu pridružile, Kosovo se najotvorenije protivi tome da premijer Albin Kurti nije prihvatio poziv da se pridruži nedavnom samitu u Ohridu. Novi premijer Crne Gore Dritan Abazović nagovijestio je da bi se i njegova država mogla pridružiti “Otvorenom Balkanu“. U međuvremenu, Demokratska partija socijalista Crne Gore i dalje se protivi takvom potezu.

Nijedna regionalna inicijativa ne bi trebala biti alternativa EU-u 

Dok bi regionalna saradnja, u principu, trebalo da bude od koristi svima, ranije regionalne inicijative nisu dale značajne rezultate. Uz toliko protivljenja “Otvorenom Balkanu“, nejasno je da li će još jedna inicijativa uopšte biti efikasna. Sada je u regionu široko rasprostranjeno shvatanje da punopravno članstvo u Evropskoj uniji ostaje udaljeni cilj. Razlozi za to su brojni i različiti, ali optimizma o EU-u koji je vladao prije deset godina više nema. Čak se i privrženost ključnih evropskih lidera uzima s rezervom.

Njemački kancelar Olaf Scholz, na primjer, završio je dvodnevno putovanje Balkanom i obećao da će oživjeti evropsku perspektivu regiona. Pretpostavimo da kancelar ispuni svoje obećanje i njegova Vlada se založi za članstvo u EU u regionu. U tom slučaju bi to moglo ubrzati zamrznuti proces evropskih integracija Balkana. Ovo bi bilo daleko korisnije za region od podrške regionalnim inicijativama.

Umjesto da podržavaju regionalne inicijative poput “Otvorenog Balkana“, ključni evropski lideri treba da se zalažu za: i. Početak pregovora o pristupanju EU sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom; ii. Davanje statusa kandidata za Bosnu i Hercegovinu; iii. Vizna liberalizacija i status kandidata za Kosovo.

Nijedna regionalna inicijativa ne bi trebala biti alternativa članstvu u EU-u. Ako punopravno članstvo ostane van stola, balkanske države treba da rade na razvoju i unapređenju svojih bilateralnih odnosa sa ključnim globalnim silama. Ovo se posebno odnosi na izgradnju čvrstih veza sa Sjedinjenim Američkim Državama i rad na osiguravanju snažne američke posvećenosti Balkanu.

Za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, pridruživanje NATO-u je primarni cilj, a članstvo u NATO-u ostaje najvažniji strateški cilj bez obzira na stanje u procesu evropskih integracija. Bosna i Hercegovina je platila najveću cijenu nezavisnosti od svih jugoslovenskih država nasljednica, a slijedi je Kosovo. Nije slučajno što ove dvije države oklijevaju da se pridruže “Otvorenom Balkanu“, a njihovu teško stečenu nezavisnost ne bi trebalo ugroziti udruživanje u inicijative sa sumnjivim političkim ciljevima.

[1]https://foreignpolicy.com/2021/08/25/balkans-dont-believe-eu-anymore-albania-macedonia-rama-vucic/

[2]https://balkaninsight.com/2021/12/21/leaders-sign-new-open-balkan-agreements-in-albania/

(Članak je izvorno objavljen na engleskom jeziku pod naslovom: "ANALYSIS - How Open Balkan may turn out to be a bad idea")

IZVOR: AA 

Sada, nešto više od dvije godine kasnije, Milanović se pokazao kao veliko razočarenje. Ne samo da je tragom Grabar-Kitarović nastavio politiku miješanja u unutrašnje stvari BiH, već to čini potpuno otvoreno, rutinski i agresivnije nego što je to bio slučaj sa njegovom prethodnicom. Mnogi analitičari i posmatrači u BiH pitaju se šta se dešava sa hrvatskim predsjednikom.

Reforma izbornog zakonodavstva

Milanović nastoji da izvrši pritisak na Bosnu i Hercegovinu, a posebno na bošnjačke političare, da izmijeni izborno zakonodavstvo koje bi, u suštini, dodatno podijelilo zemlju i institucionaliziralo segregaciju u BiH. Hrvatski predsjednik podržava lidera bosanskohercegovačke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH) Dragana Čovića u zalaganju za reformu izbornog zakona koja bi Čoviću gotovo garantirala mjesto u tročlanom Predsjedništvu BiH. Umjesto da napreduje ka građanskom političkom sistemu u skladu sa principima Evropske unije, reforma izbornog zakonodavstva koju je podržao Čović bi podstakla etničku podjelu i konsolidirala Čovićevu kontrolu nad Federacijom BiH i državnom politikom. Dok je Čović uspio reformu izbornog zakona nametnuti kao najhitnije pitanje čak i među nekim međunarodnim zvaničnicima, redovni izbori u BiH su u skladu s postojećim Izbornim zakonom raspisani za oktobar ove godine.

Milanovićev pritisak 

Nakon što je postao svjestan da će se izbori u BiH održati, Milanovićevo miješanje u unutrašnje stvari u BiH sada je poprimilo apsurdne razmjere. U martu je dovodio u pitanje legitimnost izbora. Sada je najavio plan da održi sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost Hrvatske kako bi se razgovaralo o predstojećim izborima u BiH.

Nedavno je Milanović izjavio da će staviti veto na prijem Finske i Švedske u NATO ukoliko ne dođe do promjene izbornog zakona u BiH. Mišljenja o njemu sada variraju od onih da je Milanović proruski akter koji želi da blokira širenje NATO-a, do onih da mu ponestaje taktike pritiska u BiH.

Milanovićeve rasističke izjave

Jedna od njegovih najuvredljivijih izjava bila je ona iz 2016. godine kada je snimljeno da je Milanović rekao da BiH zapravo i nije država već “big s..it“. Zatim je uslijedila njegova zloglasna rasistička izjava da je Bosni potreban “prvo sapun, a onda parfem“. Prošlog decembra Milanović je minimizirao i relativizirao genocid u Srebrenici, tvrdeći da je taj zločin imao “elemente genocida“. Time je ignorirao presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde, koje su potvrdile da je u Srebrenici izvršen genocid.

On je u aprilu ove godine izjavio da Bosna može postati građanska država tek nakon ulaska u EU - što znači da je dug put do toga. Zatim je krajem mjeseca izjavio i da opsadu Sarajeva nije prekinuo NATO, već hrvatska vojska. Ova izjava nema uporište u istorijskim činjenicama o ratu u BiH.

Početkom maja Milanović je izjavio da bi treći entitet bosanskih Hrvata - u suštini Republika Srpska bosanskih Hrvata - bila ekstremna opcija koju bi on podržao ako se stvari budu razvijale u tom pravcu.

Milanovićevi javni nastupi rijetko prolaze bez kontroverznih i činjeničko neutemeljenih izjava o Bosni i Hercegovini. Njegovo miješanje u unutrašnje stvari u BiH je toliko rutinsko da se mnogi pitaju šta tačno predsjednik radi u svom svakodnevnom poslu kao najviši izabrani zvaničnik Hrvatske, osim što se miješa u unutrašnje stvari svog susjeda.

Hrvatski predsjednik Milanović pokazao je namjeru da intervenira u susjednoj državi na način koji je krajnje neprihvatljiv u međunarodnim odnosima. Njegov pristup je školski primjer onoga što lider članice EU-a i NATO-a ne treba da radi.

Ono što Milanovićev odnos prema BiH pokazuje jeste da formalni socijaldemokrat, poput sadašnjeg predsjednika Hrvatske, i desničarski političar poput Kolinde Grabar-Kitarović, nažalost, imaju malo razlika kada je Bosna u pitanju.

Za AA piše: Hamza Karčić, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Naime, po jedno zagarantovano mjesto u Državnom zboru imaju talijanska i mađarska nacionalna manjina koje imaju posebne kandidatske liste.

Prema podacima Državne izborne komisije (DVK), kandidatske liste u svih osam izbornih jedinica predale su sve parlamentarne stranke - SDS, LMŠ, SD, Levica, NSi, SAB, DeSUS, SNS i pokret Poveži Sloveniju, čiji je dio i koalicijska stranka Konkretno.

Liste su dostavile i neke vanparlamentarne stranke i liste koje se kandidiraju za izbore. U svim izbornim jedinicama nastupit će stranke i liste Pokret Svoboda, Vesna - Zelena stranka, Naša zemlja, Piratska stranka Slovenije, Za narod Slovenije, Lista Borisa Popoviča, Nestranačka narodna lista pokreta Zdravo društvo - Resni.ca, Domovinska liga i Za narod Slovenije koji će izaći sa zajedničkom listom kandidata sa strankama Naša budućnost i Dobra država.

U Savezu za oslobođenje Slovenije kandidatske liste su predate u sedam izbornih jedinica, ali ne i u izbornoj jedinici Novo mesto.

U utrci za parlamentarna mjesta 80 dosadašnjih zastupnika i deset ministara

Osim što se za jedno zastupničko mjesto u Državnom zboru bori gotovo 17 kandidata (prosječno 16,63) i brojne su druge zanimljivosti vezane za predstojeće parlamentarne izbore u Sloveniji.

Tako je u utrci za novi mandat čak 80 zastupnika iz dosadašnjeg saziva parlamenta, premijer i deset aktuelnih ministara u Vladi Slovenije, 13 gradonačelnika, a interesantno je i da najmlađi kandidat ima 18, a najstariji čak 82 godine.

Prilikom podnošenja kandidatskih lista stranke moraju voditi računa o rodnoj kvoti od 35 posto, a prema do sada poznatim podacima, među svim kandidatima za 88 poslanika je 649 žena, što predstavlja nešto više od 44 posto.

Reizbor želi i većina od 90 zastupnika sadašnjeg saziva Državnog zbora, a da je tako, pokazuje da ih je na listama čak 80.

Među zastupnicima na predstojećim parlamentarnim izborima neće biti jedino Janez Moškrič, Jure Ferjan, Karmen Kozmus Ferjan, Marko Pogačnik i Nada Brinovšek iz SDS-a, Franc Jurša i Ivan Hršek iz poslaničke grupe DeSUS-a i Mihael Prevec iz NSi-a. Među kandidatima za zastupnike nisu ni predsjednik Državnog zbora Igor Zorčič i narodni poslanik Željko Cigler, koji su početkom godine prešli u SD iz poslaničke grupe Levica.

Istovremeno, među ministrima sadašnje Vlade, njih deset i premijer Janez Janša kandidati su za parlament. Pored predsjednika koalicijskih stranaka Janeza Janše (SDS), Mateja Tonina (NSi) i Zdravka Počivalšeka (Konkretno), to su Anže Logar, Aleš Hojs, Janez Cigler Kralj, Simona Kustec, Jernej Vrtovec, Jože Podgoršek, Zvonko Černač i Mark Boris Andrijanič.

U izbornu utrku ulazi i 13 gradonačelnika, među kojima su gradonačelnik Tolmina Uroš Brežan (Pokret Svoboda), gradonačelnik Tržiča Borut Sajovic (Pokret Svoboda), gradonačelnik Logatca Berto Menard (Poveži Sloveniju), gradonačelnik Moravča Milan Balažic (Poveži Sloveniju), gradonačelnik Kobilja Darko Horvat (Connect Slovenia), gradonačelnik Rogatca Martin Mikolič (NSi) i gradonačelnik Iga Janez Cimperman (Connect Slovenia). Za poslaničko mjesto takmiče se i gradonačelnik Žire Janez Žakelj (NSi) i gradonačelnik Železnika Anton Luzar (Spojimo Sloveniju).

Za glasove će se nadmetati i gradonačelnica Semiča Polona Kambič (Nestranačka Narodna lista pokreta Zdravo društvo) i gradonačelnik Dravograda Marijan Cigalo (NSi).

U utrci za mjesto predstavnika italijanske nacionalne manjine na izborima će se takmičiti aktuelni poslanik Felice Žiža i dugogodišnji predsjednik Unije Italijana Maurizio Tremul, koji je prije četiri godine bio Žižov izazivač.

Među pripadnicima italijanske manjine na dan raspisivanja izbora, 14. februara, bio je 2.771 birač sa pravom glasa.

Kandidaturu za izbor pripadnika mađarske nacionalne manjine podnijela su tri kandidata. Za tu funkciju kandidovali su se dosadašnji zastupnik Ferenc Horvath, te Otto Močnek i Mihael Kasaš.

Među pripadnicima mađarske manjine na dan raspisivanja izbora bilo je 5.563 birača sa pravom glasa.

Zastupljenost kandidata prema njihovoj starosnoj strukturi je također raznolika.

Najstarija kandidatkinja je 82-godišnja Tatjana Voj, koja se našla na listi SAB-a. Osamnaestogodišnji Jaka Krčovnik, najmlađi parlamentarni kandidat, kandidira se na Listi Borisa Popoviča - Digitalizirajmo Sloveniju. Prosječna starost kandidata na dan parlamentarnih izbora bit će nešto ispod 49 godina.

Inače, parlamentarni izbori 24. aprila ponovo će biti redovni nakon 2008. godine, jer su čak tri ciklusa parlamentarnih izbora raspisana prijevremeno zbog pada vlada (2011, 2014. i 2018.).

Dvije vlade za četiri godine 

Nakon ostavke premijera Mire Cerara 20. marta, zbog poništenja referenduma o nadogradnji željezničke pruge Divača - Koper, narušenih odnosa u koaliciji i pritiska sindikata, raspisani su izbori za 3. jun 2018. godine.

U 2018. godini glasovi birača bili su veoma rasuti po cijelom slovenačkom političkom spektru, a čak devet stranaka dobilo je mandate u Državnom zboru. Najviše je dobio SDS, četvrtinu glasova, a na drugom mjestu je bila nova stranka bivšeg načelnika općine Kamnik Marjana Šarca LMŠ sa 12,61 posto glasova. Slijedio je SD sa 9,95 posto, nešto lošiji rezultat imali su SMC (9,74 posto) i Levica (9,22 posto). U Narodnu skupštinu ušli su i NSi (7,14 posto), SAB sa (5,12 posto), DeSUS (4,91 posto), a vjerovatno najveće iznenađenje bio je SNS sa 4,20 posto glasova.

Uslijedilo je nekoliko mjeseci formiranja vlasti, nakon što pobjednik izbora Janez Janša (SDS) nije prihvatio mandat za formiranje Vlade. Tako je 13. septembra 2018. godine potvrđena manjinska Vlada na čelu sa premijerom Marjanom Šarcem. Koaliciju su činili LMŠ, SMC, SD, SAB i DeSUS, a zajedno su imali samo 43 poslanička glasa. Šarec je u početku trebao pozvati stranku NSi u Vladu, ali kasnije nije sarađivao.

Početkom 2019. godine pojačana je saradnja Vladine koalicije sa opozicionom ljevicom. Krajem marta 2019. godine potpisan je ugovor sa Levicom, koja je kao partner na projektu sarađivala sa Šarčevom vladom. Prema sporazumu, koalicija je morala da pregovara sa ljevicom u podršci njenim projektima i podrži neke od njenih projekata. Jedan od takvih projekata bio je Zakon o minimalnoj plati koji je predložila ljevica. Prijedlog, koji je potom usvojila Narodna skupština, predviđao je podizanje minimalne zarade na 886 eura bruto u 2019. godini na 940 eura bruto u 2020. godini.

Najveću galamu na slovenačkoj političkoj sceni za vrijeme Šarčeve vlade izazvao je pokušaj da se sprovede odluka Ustavnog suda o finansiranju privatnih škola iz 2014. godine, prema kojoj država treba da obezbijedi stoprocentno finansiranje obaveznog i produženog javno važećeg programa. Ministar obrazovanja Jernej Pikalo predložio je da se javni program finansira 100 odsto, ali ne i prošireni javni program. Prema Vladinim podacima, trenutno u Sloveniji postoji šest privatnih osnovnih škola.

Krajem januara 2020. godine Andrej Bertoncelj je podnio ostavku na mjesto ministra finansija, a samo nekoliko sati kasnije premijer Šarec je najavio ostavku i vanredne izbore.

Krajem 2019. i početkom 2020. godine već je u toku uspostavljanje nove Vladine koalicije. Predsjednik najveće opozicione stranke SDS-a Janez Janša i novi predsjednik SMC-a Zdravko Počivalšek već duže vrijeme pokazuju međusobnu naklonost. Počivalšekov problem je bio kako uvjeriti deset poslanika SMC-a da podrže Vladu SDS-a, što su oni u prošlosti oštro odbijali. Ali, Počivalšek ih je uspio uvjeriti. Neke samo na kratko, jer su se kasnije pridružili drugim poslaničkim grupama.

Slovenija je tada dobila 14. vladu sredinom marta 2020. godine pod vodstvom Janeza Janše. Pored SDS-a, Vladinu koaliciju činili su SMC, NSi i DeSUS. Vladina koalicija, koja se u početku morala fokusirati uglavnom na epidemiju COVID-19 i njene posljedice, imala je tek skromnu većinu od 46 poslanika zbog odlaska dva poslanika SMC, piše AA. 

Međutim, nije u cijeloj zemlji bila izražena podrška opkoljenim Ukrajincima. Rat u Ukrajini razotkrio je proruske aktere u Bosni i Hercegovini. Lider bosanskih Srba Milorad Dodik, koji je godinama izgradio značajne političke veze sa Rusijom, odbio je da osudi invaziju. Njegovi kasniji i polovični pokušaji da istovremeno izrazi podršku Rusiji i Ukrajini jasno su pokazali na čijoj strani stoji.​​​​

Proruski akteri

Dok je Dodikov stav bio očekivan, stavovi još jednog političara o Ukrajini privukli su značajnu pažnju. Lider bosanskohercegovačkih Hrvata i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Dragan Čović također je razotkriven kao proruski akter. Nekoliko bosanskohercegovačkih novinara i analitičara godinama je pisalo o Čovićevoj proruskoj politici, ali takvo gledište do sada nije opšteprihvaćeno. Odbijajući da osudi invaziju, Čović je pokazao svoje pravo lice.

Nakon što je kritikovan, svoje prvobitno odbijanje pokušao je da zataška raznim izjavama za novinare. Štaviše, Čovićeva stranka nije podržala ni prijedlog u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH da se zemlja pridruži Evropskoj uniji u uvođenju sankcija Rusiji zbog njenog rata u Ukrajini. To praktično znači da i Dodik i Čović – političari s pravom veta u BiH – podržavaju stav Rusije.

Ovo sada pokazuje da su samo Bošnjaci i građanske stranke u Federaciji Bosne i Hercegovine ostali čvrsti prozapadni akteri u zemlji. Sada, kada ruska oštrica rata posustaje, Dodik i Čović su u defanzivi. Došlo je do značajnog slabljenja njihove retorike zbog invazije u Ukrajini koja je pošla po zlu.

NATO sada 

Zapad bi sada to trebao uzeti u obzir i poduzeti konkretne korake. Predvođen SAD-om, Zapad bi trebao krenuti ka integraciji Balkana u Atlantski savez. Bidenova administracija je sada u jedinstvenoj poziciji da se zalaže za pristupanje Bosne i Hercegovine i Kosova NATO-u. Strah od eskalacije tenzija na Balkanu ublažen je defanzivnom položaju anti-NATO političara, uključujući Dodika. Ako je ikada bilo vrijeme da se ubrza širenje NATO-a na Balkanu, onda je to sada. Integracijom BiH i Kosova, Bidenova administracija bi postigla značajnu prekretnicu u očuvanju sigurnosti ovog dijela jugoistočne Evrope.

Štaviše, SAD bi trebalo da izvrši pritisak na EU da približe BiH i Kosovo punopravnom članstvu. BiH je podnijela zahtjev za članstvo u EU 2016. godine i još uvijek čeka status kandidata. Evropske zemlje, predvođene novom njemačkom vladom, sada bi trebalo da se zalažu za dodjelu statusa kandidata zemlji. To bi BiH omogućilo pristup fondovima EU i oživjelo zastarjeli proces evropskih integracija ove poslijeratne zemlje.

Slično, EU bi trebalo da promijeni svoju politiku i otvori vrata Kosovu. Sklonost zemlje Zapadu dokazana je u više navrata, a Kosovo ostaje čvrst američki saveznik u regionu. Kosovo je posljednjih godina primilo afganistanske izbjeglice i bilo je nedvosmisleno u pružanju podrške Ukrajini. Ta zemlja ostaje posvećena pridruživanju i NATO-u i EU.

Kao prvi korak, građanima Kosova treba omogućiti viznu liberalizaciju. Komisija je 2018. godine potvrdila da je Kosovo ispunilo kriterijume za liberalizaciju viznog režima. Pitanja viza su izvor nezadovoljstva među građanima Kosova i vrijeme je da EU ukine zahtjeve za vize. Iako je proces pristupanja Kosova EU od suštinskog značaja, pridruživanje NATO-u je prioritet za ovu evropsku državu.

Bidenovo naslijeđe

Američki predsjednik Joe Biden sada je u drugoj godini mandata, a u novembru predstoje izbori za Kongres. Iako je njegova administracija dobro odgovorila na invaziju na Ukrajinu, Biden još uvijek treba učvrstiti svoje vanjskopolitičko naslijeđe.

Prije skoro tri decenije, Biden je bio senator koji je zagovarao snažan američki odgovor na ratove u BiH i na Kosovu. Kao predsjednik, Biden je u poziciji da unaprijedi integraciju BiH i Kosova u NATO. Samo pod sigurnosnim kišobranom NATO-a ove dvije zemlje će biti sigurne. Ubrzano pristupanje BiH NATO-u također bi donijelo veliki uspjeh u vanjskoj politici koji bi bio u skladu sa posvećenošću predsjednika Bidena Balkanu 1990-ih, prenosi AA.

(Članak, autora Hamze Karčića,izvorno je objavljen na engleskom jeziku pod naslovom "ANALYSIS - What the West should do in the Balkans now") 

I pored toga što je pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu još 27. maja 1999. godine optužen za ratne zločine na Kosovu, Milošević je uhapšen po krivičnoj prijavi koja ga je sumnjičila samo za zloupotrebu službenog položaja.

U tekstu prijave koju je podnio tadašnji pomoćnik načelnika Uprave kriminalističke policije zadužen za suzbijanje finansijskog kriminala Miodrag Vuković navedeno je da je Milošević "prekoračujući granice svog službenog ovlašćenja izdavao nezakonite naloge, u suprotnosti sa zakonskim i ustavnim ovlašćenjima predsjednika Srbije i predsjednika SRJ" u ukupnom iznosu od više od 1,7 milijardi dinara i više od 197 miliona tadašnjih njemačkih maraka.

Izborni poraz, demonstracije, pa hapšenje

Miloševićevo hapšenje usledilo je pola godine nakon njegovog poraza na izborima za predsjednika SRJ u septembru 2000. godine i masovnih demonstracija koje su uslijedile 5. oktobra zbog Miloševićevog odbijanja da taj izborni poraz prizna.

Hapšenje je zvanično počelo u večernjim satima 30. aprila, ali je Miloševića - koji je sa porodicom tada živio u elitnom beogradskom naselju Dedinje, u vili indikativnog imena "Mir" - svojim prisustvom i glasnom podrškom "bilo spremno da brani" nekoliko desetina simpatizera.

Noć između 30. i 31. aprila najprije su obilježili govori podrške Miloševićevih političkih saradnika ljudima okupljenim u "narodnu stražu" koja je čuvala vilu i Miloševića, lažna vijest da je uhapšen, objašnjenje Miloševićevih saradnika da je ta lažna vijest plasirana "kako bi se spriječile velike grupe ljudi koje su krenule ka Beogradu da brane Miloševića" i kratko pojavljivanje Miloševića na kapiji vile da bi - mahnuo okupljenima.

Oko pola dva poslije ponoći Milošević za Radio B92 izjavljuje da "pije kafu s drugovima", ljude koji su se okupili da ga štite pohvaljuje jer su im "na srcu naš narod i nacionalno dostojanstvo" i ističe da "nije uplašen".

 Ulazak specijalaca u vilu "Mir" 

Nešto prije tri sata ujutro 31. aprila Specijalna antiteroristička jedinica prilazi kapiji, baca šok-bombe, i ulazi u dvorište vile, čuju se i pucnji, da bi nakon toga pristigla podrška od tridesetak policajca naoružanih automatskim puškama, a sa njima i tadašnji načelnik Resora državne bezbednosti Goran Petrović.

Miloševićeve pristalice i novinare pred zoru 31. aprila policija udaljava nekoliko stotina metara od vile čiji ulaz obezbjeđuju jake policijske snage i nekoliko džipova.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije Dušan Mihajlović u 9,30 sati organizuje vanrednu konferenciju za novinare i izjavljuje da je Vojska Jugoslavije (VJ) spriječila policiju da uhapsi Miloševića koji je poručio da ga "živog neće odvesti u zatvor".

Sat nakon toga, stotinak Miloševićevih pristalica probilo je kordon policije, a oko podneva to uspijeva još jednog grupi od oko 150 ljudi, i svi zajedno ponovo "čuvaju" Miloševića ispred ulaza u vilu.

Istovremeno traje vanredna sjednica Vlade Srbije koja je pozvala "sve naoružane civile" da odmah polože oružje "kako bi se izbjegle žrtve i omogućilo privođenje Miloševića istražnom sudiji".

Niko ne smije biti nedodirljiv

Tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić kritikovao je ponašanje "pojedinaca" iz Generalštaba VJ i Gardijske brigade jer su "sistematski sprječavali republičke organe u vršenju njihove dužnosti" i "pružali otvorenu podršku naoružanim civilima u ličnom obezbjeđenju" Miloševića.

U poslijepodnevnim satima, nakon sastanka sa tadašnjim načelnikom Generalštaba VJ Nebojšom Pavkovićem, tadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica izjavio je da "da nijedan pojedinac, pa ni Slobodan Milošević nije vrijedan građanskog rata i krvoprolića, da nijedan pojedinac ne smije i ne može da ugrozi državni i nacionalni interes i da niko ne smije biti nedodirljiv".

Sat nakon ponoći 1. aprila tadašnji ministar unutrašnjih poslova SRJ Zoran Živković izjavio je Radiju Slobodna Evropa se u vili vode pregovori o Miloševićevoj mirnoj predaji policiji, a oko dva sata nakon ponoći nekoliko desetina policajaca u punoj borbenoj opremi približilo se rezidenciji.

Oko pola pet ujutro iz vile se začulo pet pucnjeva, a iz dvorišta je velikom brzinom izašla kolona automobila u kojoj se nalazio i Milošević.

U pet sati Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije zvanično je saopštilo je da je Milošević uhapšen "bez otpora", a ministar Mihajlović izjavio da je Miloševićeva kćerka Marija pucala neposredno prije nego što je on uhapšen.

Izručenje Haškom tirbunalu i optužbe

Slobodan Milošević je 28. juna 2001. godine izručen Tribunalu u Hagu, na osnovu uredbe Vlade Srbije koju je Ustavni sud SRJ istog dana proglasio "neustavnom".

Budući da je 28. juni veliki pravoslavni praznik - Vidovdan, za koji su vezana dva, za Srbiju presudna historijska događaja, Boj na Kosovu 1389. godine i atentat na Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, u dijelu javnosti u Srbiji "izbor" baš tog datuma za izručenje Miloševića Tribunalu posmatra se i danas kao namjera da se Srbija "dodatno ponizi".

Nakon izručenja, optužnici protiv Miloševića, pored ratnih zločina na Kosovu, dodate su i optužnice za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini i ratne zločine u Hrvatskoj. Suđenje je počelo 12. februara 2002. godine, a Milošević je optužnicu ocijenio kao "zli i neprijateljski napad" na njega i negirao krivicu.

Umro je 11. marta 2006. godine u ćeliji pritvora u Sheveningenu, a Ministarstvo inostranih poslova Holandije saopštilo je da je Milošević umro prirodnom smrću, iako dio javnosti u Srbiji i danas smatra da je zapravo ubijen zbog nehumanog tretmana u pritvoru, odnosno zato što mu je namjerno prepisana pogrešna terapija za visok krvni pritisak od koga je bolovao.

Socijalistička partija Srbije (SPS) kojom je Milošević, kao i Srbijom, neprikosnoveno vladao, brzo se oporavila od Miloševićevog pada i hapšenja.

Iako je na vanrednim parlamentarnim izborima u decembru 2000. godine, prvim nakon Miloševićevog pada, osvojila za SPS do tada nezamislivo mali broj poslaničkih mandata, 37 od 250, a na izborima u decembru 2003. godine, nakon ubistva Zorana Đinđića samo 22 poslanička mjesta, Miloševićeva partija je već u martu 2004. godine pružila podršku manjinskoj Vladi Vojislava Koštunice iako zvanično nije ušla u Vladu.

Nakon Miloševićeve smrti, na čelo SPS 2006. dolazi Ivica Dačić koji tu partiju na izborima početkom 2007. godine sa samo 5,64 odsto osvojenih glasova ipak uvodi u parlament.

Ispostavilo se da je to bila samo prolazna slabost, pa je SPS na vanrednim izborima 2008. godine sa 7,58 odsto osvojenih glasova uspjela ne samo da uđe u Vladu, nego je i Dačić postao zamjenik premijera i ministar unutrašnjih poslova.

Kontroverzna deklaracija o pomirenju

Nakon tih izbora potpisana je po mnogima kontroverzna Deklaracija o političkom pomirenju Demokratske stranke (DS) i SPS, nepomirljivih političkih protivnika iz doba Đinđića i Miloševića, koju je sa Dačićem potpisao tadašnji lider DS Boris Tadić.

Već poslije sljedećih izbora, 2012. godine, Dačić je postao premijer Srbije, a dvije godine nakon toga ministar inostranih poslova i prvi potpredsjednik Vlade tadašnjeg srbijanskog premijera, a sadašnjeg predsjednika Aleksandra Vučića.

Za izbore zakazane za 3. april 2022. godine, čije je raspisivanje dočekao kao predsjednik Skupštine, Dačić se građanima predstavio sloganom "Ivica Dačić - premijer Srbije", preporučujući sebe za funkciju predsjednika Vlade i sugerišući da bi za Srbiju najbolje bilo da nakon tih izbora predsjednik Srbije i dalje ostane Vučić.

Njegov odnos prema Miloševićevoj politici možda najbolje ilustruje dio govora sa završne predizborne konvencije SPS održane 26. marta ove godine, piše AA. 

- Nema priznanja Kosova, 18 zemalja je povuklo priznanje, bit će još toliko. Nema ulaska u NATO pakt, to mora da bude zapisano u Ustavu, Srbija mora da bude vojno neutralna. Republika Srpska nije genocidna tvorevina, ona je rezultat herojstva srpskog naroda i mudre politike Socijalističke partije Srbije i Slobodana Miloševića, istakao je Dačić.

Priznanje nezavisnosti države prije referenduma ili drugog oblika proglašenja nezavisnosti je presedan u međunarodnim odnosima i posljedica dubljih historijsko-političkih uslova. Ovaj presedan kad je u pitanju Bosna i Hercegovina (BiH) se desio dva puta. Naime, prvo priznanje nezavisnosti Republike BiH prije održavanja referenduma bilo je od Republike Bugarske koja je sredinom januara 1992. godine priznala BiH, ali i ostale države koje su izašle iz Jugoslavije.

Ovaj potez Bugarske i Turkiye je bio jako hrabar i rizičan s obzirom da se referendum o nezavisnosti održao 29. februara. i 1. marta 1992. godine. Na čemu je bila utemeljena ova historijska odluka dvije prijateljske države? Historija Balkana je puna promjena, prevrata, pomjeranja granica, ratova i migracija. Proces deosmanizacije Balkana pored iseljavanja muslimanskog stanovništva sa sobom je donio i međusobne sukobe kršćanskih balkanskih naroda i njihovu potčinjenost okolnim silama kao što su Austro-ugarska, Rusija, odnosno kasnije Njemačka i Italija. U drugom Balkanskom ratu došlo je do sukoba kršćanskih balkanskih naroda oko podjele teritorije što je bio uvod u Prvi svjetski rat te kasnije u Drugi svjetski rat. Zbog tog iskustva i Bugarska i Turkiye su ispravno procijenile da je došlo do kraja zajedničke jugoslavenske države i da sve republike, odnosno narodi imaju pravo na samoopredjeljenje. Ovaj proces se konačno završio u prvom desetljeću 21. stoljeća kada su nezavisnost izborili Crna Gora i Kosovo.

Međunarodne odnose Republike BiH i Republike Turkiye su otežavale brojne okolnosti na obje strane. Rat iz Hrvatske, odnosno agresija SR Jugoslavije se proširila na BiH. S druge strane nestabilna vlast, prirodne nepogode (zemljotresi) i sukobi u turskom susjedstvu (Iračko-iranski rat, deportacija muslimana iz Bugarske, napad Armenije na Azerbejdžan, Zaljevski rat...) su uz ekonomske izazove bili velika prepreka za tursko prisustvo na Balkanu.

Turkiye kao članica NATO-a od početka 90-tih godina pružala je podršku borbi BiH za nezavisnost u mogućnostima svojih tada ograničenih kapaciteta. Međutim, brojna bošnjačka dijaspora, a kasnije i albanska, činila je pritisak na vlast da se više uključi u sukobe na Balkanu i pruži podršku bratskim narodima.

Tek promjenom vlasti 2003. godine Turkiye polahko počinje stabilizirati unutrašnje stanje i započinje aktivnosti na jačanju prisustva u susjednim državama i regijama. Od tada Balkan zbog svoje historije i geopolitičkog značaja postaje fokus turske vlasti, institucija, NVO sektora, medija…

Politički odnosi dvije zemlje su već dvije decenije u usponu, a ekonomska saradnja se razvija u skladu s kapacitetima obje strane. Kad je u pitanju međusobna trgovina, tu postoje u javnosti vrlo oprečni stavovi zbog neravnomjernog odnosa izvoza i uvoz što je logična posljedica veličina i strukture ekonomija. Da bi se uravnotežila međusobna trgovina Turkiye je s BiH potpisala međunarodni sporazum o slobodnoj trgovini u kojem je BiH dobila najbolje uslove. Pitanje je koliko ekonomija BiH ima kapaciteta da iskoristi ove benefite.

Kad su u pitanju investicije Turkiye u BiH, one su najvidljivije u infrastrukturu, kulturu, obrazovanje, jer je poslijeratna obnova zahtijevala takve projekte.

Prema dostupnim analizama, TIKA je u Bosnu i Hercegovinu u proteklih 25 godina uložila gotovo 400 miliona dolara (342 miliona eura), a pet drugih državnih institucija dodatna 53 miliona dolara (45 miliona eura).

Mnoštvo kulturnih, obrazovnih, historijskih i vjerskih objekata preko kojih je turizam dobio najviše podrške izgradili i obnovili su upravo Turci. Međutim, ovi projekti se kroz statistiku ne prikazuju kao strane investicije što daje nepotpunu sliku. Najveće turske investicije u industriju su u Lukavac, Maglaj i Goražde u iznosu od 305 miliona eura te u bankarski sektor od 120 miliona eura i obrazovanje 42,5 miliona eura.

Mnogobrojni razlozi su zašto je lakše obnoviti nacionalni spomenik iz osmanskog perioda nego investirati u proizvodnju, a najčešće se izdvajaju sporost administracije te korupcija i nepotizam.

Trenutno godišnja razmjena BiH i Turkiye iznosi oko 1,1 milijardu konvertibilnih maraka (564 miliona eura), a postavljeni cilj je milijardu eura. Iako je pandemija otežala ekonomske tokove, Turkiye, Balkan i Istočna Evropa imaju historijsku priliku da zauzmu mjesto Dalekog istoka u ekonomskoj razmjeni s Evropom što će dodatno pojačati ekonomsku saradnju BiH i Turkiye.

Turizam i naučna saradnja su posebna polje međusobne razmjene koja imaju konstantni rast i razvoj, prenosi AA. 

Piše: Sanadin Voloder, autor je urednik portal "Akos.ba" i saradnik brojnih bh. i regionalnih medija

Mediji i kolumnisti uveliko prate svako službeno putovanje predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdogana u inostranstvo. Kada je u pitanju njegova posjeta nekoj od balkanskih zemalja, posjeta sedmicama postaje glavna tema u cijelom regionu. Bio je to slučaj i sa nedavnom posjetom predsjednika Turske Erdogana Albaniji, 17. januara. Predsjednika Erdogana na Međunarodnom aerodromu "Majka Tereza" u glavnom gradu Tirani, uz najviše počasti, dočekao je albanski premijer Edi Rama.

Albanija prirodni, važan saveznik u regionu

Za donosioce odluka u Ankari, kao i za šire društvo, Balkan se percipira kao transnacionalni produžetak onoga što ljudi u Turskoj nazivaju "vatan", pojmom ispunjenim emotivnim sjećanjima. Postoje kulturne sličnosti i mnoge veze. Procjenjuje se da u Turkiye živi više Albanaca, kao i Bosanaca i Hercegovaca, nego u Albaniji, odnosno Bosni i Hercegovini. Većina je emigrirala u Tursku nakon osnivanja Republike 1923. i za vrijeme bivše Jugoslavije 50-ih i 80-ih godina kako bi izbjegli sistematsku represiju. Oni su organizovani u raznim balkanskim i rumelijskim udruženjima i aktivno pokušavaju da utiču na politiku Turske prema Balkanu. Dakle, šta god da se desi na Balkanu, ima direktan uticaj i na Tursku. Nakon završetka Hladnog rata, Turska je vodila višedimenzionalnu spoljnu politiku prema Balkanu. Sama Turska je neodvojivi dio Balkana i njen pogled na region oblikovan je zajedničkom istorijom i kulturom. Naročito tokom posljednje dvije decenije, Turska je dala sve od sebe da unaprijedi bliže i prijateljske odnose sa svim balkanskim zemljama, a Albanija je u centru ove perspektive.

Albanija je najstabilnija zemlja u nestabilnom regionu; jedina je država koja nema sporova sa susjedima, interno je homogena, punopravna je članica NATO-a od 2013. godine i najozbiljniji kandidat za ulazak u EU. Također, ima prestižno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a kao nestalna članica, prvi put ove godine. Ima potencijal da direktno utječe na događaje na Kosovu s većinskim albanskim stanovništvom; u Sjevernoj Makedoniji, gdje Albanci čine trećinu stanovništva; i Crnoj Gori, gdje vlast direktno zavisi od albanske manjine. Albanija snažno podržava teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine i protivi se nacionalističkim tvrdnjama o stvaranju "velike Srbije" na račun BiH, Kosova i Crne Gore. Stoga je već dokazano da povećanje prosperiteta i stabilnosti u Albaniji služi miru i stabilnosti u cijelom regionu.

Sporazumi potpisani tokom posjete premijera Edija Rame Turskoj 6. januara 2021. godine bili su nova i historijska polazna tačka. Kao rezultat te posjete, između Turske i Albanije je potpisana Zajednička politička deklaracija o uspostavljanju Vijeća za stratešku saradnju na visokom nivou, koja je godinama na dnevnom redu, a odnosi dvije zemlje podignuti su na nivo strateškog partnerstva. Turska je uložila više od 3,5 milijardi dolara u Albaniju od uspostavljanja demokratije. U Albaniji posluje više od 600 registrovanih turskih kompanija koje, ne samo da doprinose proizvodnji već zapošljavaju oko 15 hiljada ljudi.

Posmatrajući ove brojke, Turska je jedan od najvećih stranih investitora u Albaniji. Kada je Albaniju pogodio zemljotres 26. novembra 2019. godine, Turska je bila među prvim zemljama koje su poslale pomoć i osoblje hitne pomoći. Upravo je Turska izgradila 522 kuće u Lacu za porodice koje su izgubile domove u zemljotresu. Turska je, osim medicinske pomoći tokom pandemije, izgradila i bolnicu u Fieru. "Bolnica tusko-albanskog prijateljstva", koja je izgrađena u Albaniji za 40 miliona eura, s kapacitetom od 150 kreveta, šest operacionih sala i šest poliklinika, završena je za 68 dana i otvorena u aprilu 2021.

Saradnju između Albanije i Turske je stabilizirajući faktor u regionu Balkana. Turska je kontinuirano pružala vojno obrazovanje albanskom vojnom osoblju u različitim oblastima koje se odnose na sigurnost, uključujući logistiku, modernizaciju oružanih snaga i infrastrukturu albanske vojske. Albanija je potpisala i ugovor o kupovini osmatračkih dronova. Dvije zemlje su takođe održale mnoge zajedničke vojne vježbe.

FETO kao ključno pitanje

Nedavna posjeta turskog predsjednika pokazala je da je FETO i dalje važno pitanje između Ankare i Tirane. Predsjednik Erdogan je važan dio svog govora u albanskom parlamentu posvetio ovoj temi, upozoravajući da će to pitanje biti odlučujuće u odnosima dvije zemlje. Nakon neuspješnog pokušaja državnog udara u Turkiye u julu 2016. godine, svi visoki turski zvaničnici koji su posjetili Tiranu više puta su insistirali na udaru na strukture FETO-a u Albaniji. Međutim, ovom zahtjevu turske strane albanske vlasti zasad nisu izašle u susret.

Kreatori politike Turska uvijek su izjavljivali da Ankara podržava članstvo zemalja Zapadnog Balkana u transatlantskim institucijama. Mnoge studije su pokazale da Turska i EU nisu konkurenti na Balkanu, već komplementarni akteri. Postoji široko polje saradnje između Ankare i Brisela po pitanju njihove politike na Balkanu. Za albanskog premijera Edija Ramu, uloga Turske u našem regionu je nezamjenjiva, neotuđiva, neosporno konstruktivna i u službi mira.

Na kraju, ne i najmanje važno, kad god se poduzmu novi koraci na albansko-turskoj strani, pojavljuju se određene grupe koje vrlo skeptično razmatraju ovo strateško partnerstvo. No, već sada je vidljivo da sve to dolazi od susjeda, posebno od Grka, koji politički i ekonomski žele slabu Albaniju bez strateških i balansirajućih saveza, prenosi AA. 

Piše: Abdulvehab Ejupi

Autor je istraživač i šef Odeljenja za Balkan na TRT WORLD-u

Republika Srpska je 9. januara ove godine održala svečanost povodom obilježavanja 30 godina od osnivanja. Osim političkog vrha ovog bosanskohercegovačkog entiteta, prisustvovali su i ambasador Rusije u Bosni i Hercegovini i predstavnik kineske ambasade. U Banjaluku su se uputila i dva francuska poslanika u Evropskom parlamentu. Među VIP gostima bio je i osuđeni ratni zločinac. Šta je okupilo ovaj raznoliki skup: obilježavanje datuma koji je proglašen neustavnim.

U januaru prije trideset godina lideri bosanskih Srba pokrenuli su proces secesije. Ubrzo nakon što je Bosna i Hercegovina održala referendum o nezavisnosti 1. marta, rukovodstvo ekstremista bosanskih Srba operacionalizovalo je plan za genocid. Uslijedio je troipogodišnji napad na Bosnu i Hercegovinu. Najbrutalnija faza genocida nad muslimanskim bošnjačkim stanovništvom širom zemlje tokom tri i po godine počinjena je u Srebrenici u julu 1995. godine.

Trijumfalizam

Nakon završetka rata, ključnim osnivačima ovog entiteta suđeno je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji su osnovale Ujedinjene nacije (UN). Mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini i šire nadali su se u neposredno poslijeratnim godinama da će međunarodno utvrđena pravosudna istina biti prihvaćena kao činjenica i da će izrečene zatvorske kazne biti odvraćanje od budućih ratnih zločina. Ustvari, dogodilo se potpuno suprotno.

Ne samo da je došlo do široko rasprostranjenog negiranja genocida u BiH, već je došlo do trenda veličanja genocida i ratnih zločinaca. Bosansko-australski naučnik Hariz Halilovich skovao je izraz "trijumfalizam" da ovo označi kao posljednju fazu genocida u BiH.

Ono čemu svjedočimo od ljeta 2021. godine i još uvijek je nastavak "trijumfalizma" uz otcjepljenje koje je u toku. Od kraja jula prošle godine, lideri bosanskih Srba efektivno blokiraju funkcionisanje zemlje kao odmazdu za odluku bivšeg visokog predstavnika o zabrani poricanja genocida. Narodna skupština Republike Srpske je u decembru otvorila put ovom entitetu za usvajanje zakona o uspostavljanju paralelnih institucija u oblasti odbrane, bezbjednosti, oporezivanja i pravosuđa.

Šta je Dodikova namjera?

Ovogodišnja ceremonija 9. januara održanaje dok seodvija proces koji vodi ka secesiji. Obilježavanje ovog kontroverznog datuma otvara tri problema: (i) Ustavni sud BiH je presudio da je 9. januar neustavan, (ii) 9. januar je duboko uvredljiv za Bošnjake i Hrvate koji su stradali kao rezultat secesije i rata i (iii) ovogodišnje obilježavanje je udarac, ne samo za Bošnjake već i na Sjedinjene Američke Države. Bidenova administracija je početkom januara uvela nove sankcije Miloradu Dodiku, ali ove i prethodne sankcije nisu imale uticaja na promjenu njegovog ponašanja. Naprotiv, izgleda da ga ohrabruju. Njegov prkosan stav 9. januara to je i potvrdio.

Obilježavanjem 9. januara Dodik i njegov režim pokazuju da ne poštuju institucije Bosne i Hercegovine. Insistirajući na obilježavanju ovih neustavnih godišnjica, on pokušava pokazati da su institucije na državnom nivou u BiH nefunkcionalne i da se njihov domet ne proteže na cijelu državu. Pozivanje stranih političara i diplomata ima za cilj pokazati da postoji međunarodna podrška njegovoj politici. Njegova politička opozicija se možda ne slaže s njegovom taktikom, ali je na istoj strani po ovom i mnogim drugim pitanjima.

Kuda ide Bosna i Hercegovina ostaje da se vidi. Većina analitičara se slaže da je ovo najgora politička kriza od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, a sve veći broj predviđa secesiju. Dokaze ne moraju tražiti dalje od trenutnog premijera entiteta. Upitan na RTRS-u kako vidi budućnost RS-a za trideset godina, njegov odgovor je bio jasan: "Samostalna i nezavisna."

(Ovaj članak je izvorno objavljen na engleskom jeziku pod naslovom "ANALYSIS - Why is Republika Srpska Celebrating January 9?")

Piše: Hamza Karčić, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Crna Gora je 365 dana od formiranja Vlade danas bliža novim izborima ili nekom od modela prelazne Vlade. To je rezime političke krize koja je prisutna u Crnoj Gori od početka ove godine, a koja je posebno eksalirala posljednjih mjeseci, kada jedan od tri konstituenta vlasti, Demokratski front, bojkotuje rad parlamenta.
To je jedan od razloga zašto aktuelna Vlada nema perspektivu, jer svakim danom, DF i URA su sve dalje od bilo kakvog dogovora.

Vladajuća većina bez dogovora

I dok iz DF-a i Demokrata zagovaraju na promjenu modela sastava Vlade i prelazak na klasičnu političku Vladu, uslov GP URA je ostanak ekspertskog modela. Takva odluka je nedavno i narušila odnose URA-e, partije vicepremijera Dritana Abazovića i Demokrata, partije predsjednika Skupštine Alekse Bečića.
Međutim, nisu to jedini primjeri nesaradnje unutar partija vlasti. Aktuelni premijer Zdravko Krivokapić, koji je izabran sa liste DF-a, odavno je izgubio podršku ove grupacije. Međusobna prozivanja, optužbe za korupciju, pozivi na ostavku, sve je to bio dio "političkog dijaloga" između DF-a i Krivokapića u prethodnih 365 dana.
Kriza unutar same većine, rezultirala je da aktuelna opozicija sa 40 poslanika dodatno vrši pritisak kako bi Vlada premijera Krivokapića izgubila podršku. Upravo će se sredinom decembra naći zahtjev za smjenom Vlade, koji je podnio SDP.

Sva dešavanja oko nesaradnje konstituenta vlasti uticala su da su brojni reformski procesi u blokadi. Nema izbora članova Tužilačkog savjeta, jer ne postoji dogovor unutar vladajuće koalicije oko toga, iako je izbor članova Tužilačkog savjeta veoma važan za rad cjelokupnog pravosudnog sistema. Takođe, nije moguće dogovoriti dvotrećinsku podršku u vezi izbora sudija Ustavnog suda, predsjednika Državne izbore komisije, kao i u vezi promjene izbornog zakonodavstva.

Rezolucija o genocidu u Srebrenici produbila podjele u Vladi

Ono što će ostati upamćeno kao sastavni dio rada Vlade za prvih godinu dana jeste da Crna Gora više od pola godine nema ministra pravde. Skupština je u junu razriješila Vladimira Leposavića, dotadašnjeg ministra pravde, zbog negiranja genocida u Srebrenici. Glasovima dijela vladajuće većine u Skupštini (Demokrate i URA), a uz glasove cjelokupne opozicije, Skupština Crne Gore je u junu usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Usvajanje rezolucije rezultiralo je da DF, koji važi za prosrpku partiju, bojkotuje rad Skupštine i ujedno to je bio i početak ozbiljne političke krize unutar same vladajuće većine.

Manjinska Vlada kao privremeno rješenje

Posljednjih 30 dana sve je aktuelnija priča o formiranju manjinske Vlade, koja se pominje kao rješenje za trenutnu krizu. Manjinska Vlada u političkim sistemima se upravo formira kada partije na vlasti ne sarađuju, a ona je jedan oblik prelaznog rješenja do održavanja novih izbora. Sve analize, ali i očekivanja političkih aktera upućuju da će građani Crne Gore tokom 2022. godine ponovo na birališta.

Politička kriza, koja svakodnevno dobija nove obrise, u drugi plan je gurnula rezultate u drugim oblastima. Crnogorska ekonomija bilježi oporavak, prognozira se rast od 10 odsto i to je pozitivan iskorak u radu Vlade. Turistička sezona bila je iznad očekivanja, prihodi od turizma su dodatno napunili budžet Crne Gore i to je dominantno uticalo na prognozirani rast ekonomije.

Nezaposlenost je i dalje visoka i to je posljedica pandemije koronavirusa. Otvaranje novih radnih mjesta ide sporo i Crnoj Gori su, da bi stopu nezaposlenosti svela ispod 20 odsto, potrebne strane investicije.

Kada je riječ o samoj pandemiji, Crna Gora je po procentu smrtnosti vodeća u svijetu na 100.000 stanovnika. Vakcinacija se odvija dosta usporenim tempom, iako postoji više vrsta vakcina, piše

Dok se u Bosni i Hercegovini sedmicama, mjesecima, pa i godinama vode političke borbe oko izmjena Izbornog zakona s ciljem, kako se to prezentira, osiguravanja "legitimnog" predstavljanja, niko ne govori o suštinskoj stvari - da je u zemlji ozbiljno ugrožena demokratija i sama svrsishodnost izbora.

Jer, koja je bila svrha borbe za demokratiju ako se neće poštovati volja birača - građana izražena na izborima, čak i uz jasan stav da su trenutno važeće odredbe Izbornog zakona BiH u suprotnosti sa temeljnim načelima Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.

No, ako se godinama ne implementiraju rezultati i tako manjkavih izbora, postavlja se onda logično pitanje njihove potrebe, pa i opstanka same demokratije.

Vjerovatno je bh. entitet Federacija Bosne i Hercegovine jedino parče teritorije na svijetu, a u Evropi sigurno jeste, gdje pune tri godine nije do kraja implementirana volja građana izražena na općim izborima 2018. godine.

Derogiranje Zakona o sukobu interesa

Bosna i Hercegovina je do sada držala vlastiti rekord od 18 mjeseci u pokušajima sastavljanja novog Vijeća ministara BiH, ali je sa 36 mjeseci čekanja na izbor novog predsjednika i potpredsjednika FBiH i Vlade FBiH srušila sve evropske i svjetske rekorde.

Derogiranje Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine kroz sporazum SDP-SNSD 2013. godine doveo je do potpunog pravnog haosa, ne samo zbog činjenice da više nema sankcije za učinjene prekršaje, nego zbog toga da takav pravni propis uopšte ne postoji na razini Federacije Bosne i Hercegovine, a time i kantona, gradova i općina unutar tog entiteta.

Zbog tog pravnog vakuuma više nema zabrane istovremenog obnašanja dvije ili više funkcija, čije je onemogućavanje ranije bio glavni uslov međunarodne zajednice, i zbog čega je i donesen Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH i čiju je primjenu provodila Centralna izborna komisija BiH.

Pravni haos koji je izazvan nakon 2013. godine omogućio je sada da jedna osoba bude u isto vrijeme i u izvršnoj i u zakonodavnoj vlasti, što je situacija bez presedana bilo gdje u svijetu.

Štaviše, u FBiH sve to se dešava uz činjenicu da brojne osobe obnašaju najodgovornije pozicije, a da pri tome više nemaju potpore birača - građana na samim izborima, odnosno da ne postoji jasno precizirana i definirana parlamentarna većina u parlamentima i skupštinama.

Ali, za pravni haos koji je nastao u Bosni i Hercegovini nije krivica samo domaćih političara koji su učinili sve da uruše, ne samo Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH, nego i Zakon o finansiranju političkih partija BiH, te zadrže status quo kada je u pitanju Izborni zakon BiH, nego i same međunarodne zajednice oličene u njihovim predstavnicima u Bosni i Hercegovini.

Dvostruka igra

Prvo je međunarodna zajednica svojom dvostrukom igrom odustala od samih zakona o sukobu interesa i finansiranja političkih partija kao antikoruptivnih akata, ali i insistiranju na provedbi suštinskih promjena Izbornog zakona BiH čime su dalje urušeni i potkopani i demokratija i implementacija izbora.

Sve je počelo 2010. godine kada se odustalo od provedbe presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, donesene godinu ranije. Tada je međunarodna zajednica pod krinkom "bolje ikakvi, nego nikakvi izbori u Bosni i Hercegovini" prepustila da se to pitanje rješava nekada kasnije.

I ne samo da su nakon toga slijedile nove presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu - u slučaju Zornić, Pilav, Šlaku, Pudarić - nego je urušavan jedan po jedan zakonski akt na državnom nivou što je unazadilo dostignuti nivo, ne samo borbe protiv korupcije nego i izbornog procesa.

Evropska unija, odnosno Vijeće Evrope, izostankom sankcija za bh. političare godinama im omogućava da izbjegavaju svoje obaveze i na izvjestan način ih nagrađuje za njihovo nazadno djelovanje kada je u pitanju demokratizacija institucija u BiH, ali i zakonskih akata, izbornog procesa, ali i same demokratije.

Očekivati da će sami bh. političari prekinuti sa ovom praksom je iluzorno, jer da to nisu htjeli, ne bi ni radili na sistematskom urušavanju zakonske legislative.

Međunarodne institucije su već odavno odustale od "miješanja" u pomoć demokratizaciji društva u Bosni i Hercegovini i sve se svodi na pregovoračke procese predsjednika stranaka razvrstanih po grupama.

Ono što dodatno brine jeste potpuno ćutanje nevladinog sektora koje je u ranijim fazama i godinama ozbiljno ukazivao i radio, ne samo na praćenju donošenja nego i implementacije zakonske regulative u Bosni i Hercegovini, ali i izostanak građanskog aktivizma.

Na začelju evropskih procesa

U svakom društvu upravo nevladine organizacije, građanski aktivizam i mediji su stubovi društva koji potiču i uspijevaju da kreiraju promjene. U Bosni i Hercegovini već godinama to nije slučaj. To je i jedan od razloga zbog kojeg se Bosna i Hercegovina nalazi na začelju evropskih procesa.

Sve to će trajati tako - uz nastavak urušavanja demokratskih principa i procesa - dok građani Bosne i Hercegovine ne preuzmu inicijativu i ne budu jasno i glasno od svojih političara tražili da rade u njihovom interesu i da budu odgovorni za ono što provode.

To je u krajnjem konceptu i bit demokratije, ali i slobodnih izbora, koji se temelje na transparentnosti i osiguravanju da će izabrani predstavnici zaista i vršiti svoju dužnost.

Čekanje da to neko drugi radi za nas u Bosni i Hercegovini samo će nas odvući u još dublji ponor.

Jer, kada prestane poštivanje prava i anarhija preuzme glavnu riječ, onda se u Bosni i Hercegovini kao naredni korak može očekivati samo mostarizacija cijele zemlje.

Autor analize: Almir Terzić/AA

Iako se broj novozaraženih koronavirusom iz dana u dan povećava, interesovanje za vakcinaciju u Crnoj Gori je nikad slabije. To je rezultat neefikasne kampanje za promociju imunizacije, ali i drugih brojnih razloga.

U Crnoj Gori je u oktobru prvu dozu vakcine protiv koronavirusa primilo 12.976 građana, što je na mjesečnom nivou najmanje od početka masovne vakcinacije koja je počela 4. maja. U poređenju sa septembrom, kada je prvom dozom vakcinisano 33.145 osoba, u oktobru je taj broj 2,5 puta manji. Najviše vakcinisanih prvom dozom na mjesečnom nivou registrovano je u maju, kada su vakcinisane 92.863 osobe.

Interesovanje za vakcinu u odnosu na početak kampanje smanjeno za čak osam puta

Dnevni prosjek vakcinisanih prvom dozom u oktobru je bio 418, što je takođe najmanja vrijednost od početka masovne vakcinacije u Crnoj Gori. U septembru je dnevni prosjek vakcinisanih prvom dozom iznosio 1.104, dok je najveći dnevni prosjek vakcinisanih prvom dozom zabilježen u maju, kada je u prosjeku bilo 3.317 vakcinisanih prvom dozom vakcine protiv COVID-a 19.

Zatvoreni brojni punktovi za vakcinaciju

Zdravstvene vlasti Crne Gore kasnile su sa nabavkom vakcina, pa je masovna vakcinacija krenula 4. maja ove godine. Tada je širom države otvoreno oko 140 punktova za vakcinaciju. Posljednjih mjesec dana, usljed pada interesovanja za imunizaciju, brojni punktovi su zatvoreni. Vakcina ima više nego dovoljno, do sada je nabavljeno preko 1,2 miliona vakcina, a skoro sedmično stižu donacije od strane država partnera. Ipak, sve to nije dovoljno da bi se građani odlučili za masovnu vakcinaciju i tako dali doprinos da Crna Gora stigne do kolektivnog imuniteta.

Revakcinisano 39,3 odsto stanovništva

Prvu dozu vakcine do danas, primile su 257.973 osobe ili 41,6 odsto, a drugu 243.978 ili 39,3 odsto ukupnog stanovništva. U Crnoj Gori u posljednja 24 sata prvu dozu vakcine primilo je 455 osoba, a revakcinisano je 540. Treću dozu u posljednja 24 sata primile su 1.083 osobe, a do sada ukupno 12.892, što je 2,1 odsto od ukupnog broja stanovnika.

Ukoliko se nastavi ovom dinamikom, Crna Gora ni za godinu dana neće uspjeti da revakciniše potreban procenat stanovništva od 85 odsto, koliko je prema analizama stručnjaka neophodno za adekvatnu kolektivnu zaštitu.

Kampanja gotovo neprimjetna

Jedinstvene masovne kampanje, kojom bi se građani informisali o potrebi da se vakcinišu kako bi izbjegli teže posljedice zaraze koronavirusom, skoro i da nema. Ovakvo stanje dodatno ide na ruku antivakserima i osobama koje su sklone teorijama zavjere. Ono što bi ipak trebalo biti upozoravajuće jeste zvanično saopštenje Instituta za javno zdravlje, da su svi preminuli od posljedica COVID-19 koji su imali 40 i manje godina, bili nevakcinisani. Upravo na ovim činjenicama bi se morala graditi još snažnija kampanja u cilju promovisanja vakcinacije.

Nevakcinisani crnogorski premijer poziva na vakcinaciju

Dodatnu konfuziju cjelokupnoj situaciji vezano za imunizaciju daje crnogoski premijer Zdravko Krivokapić. On je jedan od rijetkih državnika na tlu Evrope koji odbija da se vakciniše, dok s druge strane, poziva na vakcinaciju. Njegove odgovore da ima visok nivo antitijela i da zbog toga neće da se vakciniše, građani slušaju već više od godinu. Premijer Krivokapić je pri tom u više navrata kršio epidemiološke mjere tokom crkvenih skupova kojima je prisustvovao - od nenošenja maske do pričešćivanja istom kašikom.

 Globalni lideri po broju zaraženih

Crna Gora, kao najmanja balkanska država, preuzela je globalno liderstvo po broju zaraženih od COVID-19. Nakon nekoliko mjeseci u vrhu, Crna Gora je sada prva sa 145.314 inficiranih od početka pandemije, odnosno 23.437 na 100.000 stanovnika. No nasuprot visokom broju inficiranih, odziv na vakcinaciju je sve slabiji, piše AA.

Fudbalski reprezentativci Bosne i Hercegovine ušli su u seriju solidnih rezultata i igara, vratili povjerenje nacije te će u novembru odlučivati sami o svojoj sudbini.

Remijem u Ukrajini Edin Džeko i ”neki novi klinci”, u veoma oslabljenom sastavu, pokazali su da mogu biti konkurentni za plasman u play-off. Zašto ne i na Svjetsko prvenstvo ”Katar 2022”?! Sportski i ljudski je nadati se, piše AA. 

Optimizam

Iako je pred Bosnom i Hercegovinom još predug put do bogate azijske zemlje vjeru u sretniju (blisku) budućnost podgrijava plejada mladih igrača koji se nameću kao sve ozbiljniji kadar i u najzahtjevnijim utakmicama, kakva je bila u Lvivu 12. oktobra. Uzeti bod Ukrajini (1:1), četvrtfinalisti posljednjeg Evropskog prvenstva, na njenom terenu i dominirati travnjakom u 70 od 90 minuta za aplauz je igračima i selektoru Ivaylu Petevu.

Ne samo u utorak, igra Bosne i Hercegovine u posljednja četiri meča bila je na željenom nivou. Šteta pa je rezultat ostao ”okrnjen” zeničkim kiksom sa Kazahstanom (2:2) - za potpuni užitak pred duele odluke, novembarski baraž za baraž.

No, i ovako, što je rijetko ko očekivao nakon tmurne 2020. godine bez trijumfa, za odlazak u play-off Bosni i Hercegovini dovoljna bi mogla biti četiri boda iz predstojeća dva domaća duela - s Finskom 13. novembra i tri dana kasnije s Ukrajinom.

Uzme li se u obzir da bi se do tada ekipi trebalo priključiti nekoliko igrača koji su zbog povreda i koronavirusa izostali u oktobarskim ogledima, prije svih Miralem Pjanić, Rade Krunić i Siniša Saničanin, optimizam je opravdan.

 Neopravdana euforija 

Međutim, ono što može biti najveći protivnik Bosne i Hercegovine u utakmicama odluke je neopravdana euforija, histerično dignuta od određenih grupacija i to nakon prve pobjede u zvaničnim utakmicama poslije dvije godine (protiv Kazahstana 9. oktobra u Nur-Sultanu). Neopravdana je i jer rezultat, tj. uspjeh apsolutno nije napravljen. Zaboravljamo da smo četvrti u grupi ”D” pred posljednja dva kola kvalifikacija za SP?!

Dakle, fakat je da je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u puno boljoj situaciji nego li prije nekoliko mjeseci. Napredak u igri je evidentan. I statistika na to ukazuje. Naime, u šest utakmica kvalifikacija popularno zvani ”zmajevi” šutirali su 87 puta ka golu protivnika, od čega 28 u okvir gola, iz kojih su postigli osam pogodaka. Na veoma kvalitetnih 86 posto su preciznih dodavanja, što upućuje na posebno dobru igru u veznom redu. Posjed lopte u prosjeku po meču je 49 posto, ali ne treba zaboraviti da se Bosna i Hercegovina u šest susreta dva puta sastala sa aktuelnim prvakom svijeta i osvajačem UEFA Lige nacija Francuskom. Petevovi izabranici su i korektni na terenu. Dobili su svega 10 žutih kartona i niti jedan crveni. Napravili su 51 prekršaj. Zanimljivo, isto toliko puta su faulirani.

Petev ne traži alibi 

Posebna priča su ”neki novi klinci” s početka ove priče (Amir Hadžiahmetović, Anel Ahmedhodžić, Dennis Hadžikadunić, Adi Nalić, Smail Prevljak, Ermedin Demirović, Luka Menalo…). Njihov odnos prema igri i dresu sa državnim grbom, uz iskusne i provjerene, sve izvjesnije mogao bi rezultirati plasmanom na UEFA EURO 2024. u Njemačkoj.

To je, ustvari, imperativ postavljen pred Peteva, osporavanog selektora na startu mandata, stranca koji je u Bosnu i Hercegovinu stigao bez posebnog renomea i CV-a, ustoličenog u konkurenciji domaće fudbalske ikone Sergeja Barbareza.

Ipak, potezi koje je vukao u zadnja dva mjeseca pokazuju da je riječ o talentovanom treneru pred kojim bi mogla biti zavidna karijera. Posložio je stvari u svlačionici BiH. S reprezentativcima, za sada, ima veoma dobar odnos. Respektuju ga saradnici. Zrači optimizmom. Ne traži alibi, ni kada je bio bez 11 igrača u Kazahstanu. Sve je simpatičniji i navijačima.

Kockice se, izgleda, slažu…

Lokacija novoizgrađenih stanova i standard života najvažniji su faktori koji utiču na stvaranje razlika u cijeni nekretnina. Pa su tako cijene u urbanim dijelovima Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore značajno više u odnosu na ostala mjesta. 

Najjeftinije u BiH 

Najniža prоsјеčnа ciјеnа prоdаtih nоvih stаnоvа zabilježena je u Bosni i Hercegovini. U drugom kvartalu 2021. godine iznosila je 1.812 konvertibilnih maraka (KM), odnosno 925 eura. U poređenju s istim periodom 2020. godine, cijena stana u novogradnji je veća za 10,2 posto, podaci su državne Agencije za statistiku.

U bh. entitetu Federaciji Bosne i Hercegovine prosječna cijena novog stana u drugom tromjesječju iznosila je 2.004 KM (1.023 eura) po kvadratnom metru.

Prema podacima entitetskog zavoda za statistiku, prosječna cijena stana u novogradnji u bh. prijestolnici Sarajevu iznosila je 3.044 KM (1.554 eura), a u ostalim gradovima 1.611 KM (822 eura).

Uzlaznom putanjem krenula je i prodaja nоvih stаnоvа u Bosni i Hercegovini. U drugom kvartalu 2021. gоdinе u оdnоsu na drugi kvartal 2020. gоdinе prodaja je skočila zа 10,4 posto.

Istovremeno je povaćana i prosječna poršina prodatih novih stanova za 9,9 posto.

U Crnoj Gori 30 posto više cijene novogradnje

Značajan rast prosječne cijene kvadratnog metra stana u novogradnji zabilježena je i u Crnoj Gori. U toj zemlji je u prvom kvartalu ove godine cijena kvadratnog metra u novogradnji je iznosila 1.219 eura i veća je 29,7 odsto u odnosu na isti prošlogodišnji period, pokazali su podaci Uprave za statistiku (MONSTAT). U drugom kvartalu ove godine cijena je porasla na 1. 233 eura po kvadratnom metru.

Podaci pokazuju da je prosječna cijena kvadratnog metra stana u novogradnji u Podgorici u drugom kvartalu iznosila 1.234 eura. Najverovatnije zbog same strukture kupaca u kojoj učestvuju u određenoj mjeri strani državljani, u primorskom regionu je iznosila 1.298 eura, u središnjem regionu 660 eura, dok je u sjevernom regionu prosječna cijena kvadratnog metra stana u novogradnji iznosila 958 eura.

U Srbiji je prosječna cijena stanova novogradnje u prvom polugodištu 2021. godine iznosila 179.852 dinara, odnosno 1.528 eura. 

Beograd iznad prosjeka Srbije 

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije, cijene stanova u posmatranom periodu kretale su se u intervalu od 53.382 dinara (453 eura) po kvadratnom metru u Bujanovcu, do 373.406 dinara (3.173 eura) u beogradskoj opštini Savski Venac.

Posmatrano prema opštinama, najviše cijene novoizgrađenih stanova zabilježene su u beogradskim opštinama, gdje je prosječna cijena u gradskim naseljima iznosila 252.816 dinara (2.148 eura). Pored beogradskih opština, po visokim cijenama izdvojile su se i Čajetina, Novi Sad, Vrnjačka Banja, Niška opština Medijana, Pančevo, Kragujevac, Zrenjanin i Užice.

Površina prodatih novoizgradjenih stanova u prosjeku je iznosila 56 kvadratnih metara.

Novogradnja poskupjela i u Hrvatskoj 

U Hrvatskoj je u prvom polugodištu 2021. prosječna cijena kvadratnog metra novih stanova iznosila je 13.550 kuna (1.809 eura). Ta cijena veća je za 5,8 posto u odnosu na drugo polugodište 2020. i za 4,7 posto u odnosu na prvo polugodište 2020.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, prosječna cijena novoizgrađenih stanova u Zagrebu u prvoj polovini 2021. iznosila je 14.127 kuna (1.886 eura) po metru kvadratnom, a u ostalim naseljima 12.347 kuna (1.648 eura).

Osim lokacije, izgleda, stanja i kvaliteta gradnje, na razliku cijena stanova u navedenim državama utiču i brojni vanjski faktori, kao što su stanje tržišta rada, ekonomija zemlje, visina kamatnih stopa pri kreditiranju te odnos ponude i potražnje nekretnina na tržištu, javlja AA. 

Migracija mladog stanovništva u zapadne zemlje iz zemalja Zapadnog Balkana dovodi do toga da regionalna ekonomija godišnje gubi 5,5 milijardi eura, podaci su to Westministarske fondacije za demokratiju (op.a. WFD) i Instituta za razvoj i inovacije. U njihovoj publikaciji nazvanoj Regionalni pregled, otkriva se kako Zapadni Balkan, koji sve više gubi mlado stanovništva, zbog odlaska mladih gubi 5,5 milijardi eura. U istraživanje su uzeti u obzir resursi koje zemlje u regionu troše na obrazovaje mladih i potencijalni bruto nacionalni proizvod. 

Uzimajući u obzir da se na obrazovanje mladih od 8 do 20 godina, izdvaja 840 miliona eura, odlaskom mladih iz zemlje gubi se 2,46 milijardi eura. 

U istraživanju se ističe da se značajan dio ulaganja zemalja Zapadnog Balkana u obrazovanje, na ovaj način stavlja u službu zapadnih zemalja.

Najviše pogođena trendom odlaska mladih ljudi je Bosna i Hercegovina. U izvještaju se skreće pažnja na činjenicu da gotovo pola mladih ljudi rođeno u BiH, napušta svoju zemlju kako bi svoju budućnost potražili u drugim zemljama. 

Osim BiH, Kosovo je u periodu, između 2007. i 2018. godine, izgubilo 15,4 posto stanovništva. Stručnjaci skreću pažnju na činjenicu da obrazovano i kvalificirano stanovništvo napušta zemlju, a opći pad stanovništva odražava se na bruto nacionalni proizvod zemalja. 

Prema izvještaju, zemlje Zapadnog Balkana svake godine gube potencijal rasta od 3,08 milijardi eura u svom bruto nacionalnom proizvodu zbog migracije mladog dijela stanovništva. 

Najveći broj vakcinisanog stanovništva protiv koronavirusa u regionu ima Slovenija, a najmanje Bosna i Hercegovina pokazuje analiza AA. 

Naime, u Sloveniji je do sada dato 1,92 miliona doza vakcina, a potpuno je imunizirano (primili obje doze) 918 hiljada osoba. To je ukupno 44,1 posto stanovništva Slovenije.

Na drugom mjestu u regionu je Srbija u kojoj je dato 6,02 miliona doza vakcina, odnosno 2,82 miliona osoba je potpuno vakcinisano. Time je u Srbiji vakcinisano 40,7 posto stanovništva.

Istovremeno Hrvatska je prešla postotak od 40 posto vakcinisanih i on iznosi 40,1 posto osoba koje je primilo vakcinu. U Hrvatskoj je dato 3,3 miliona doza vakcina, a potpuno je imunizirano 1,63 miliona osoba.

U Crnoj Gori je dato 405 hiljada doza vakcina čime je 190 hiljada osoba potpuno imunizirano. To je 30,5 posto stanovništva Crne Gore.

Vakcinacija napreduje i u Sjevernoj Makedoniji gdje je dato 1,31 milion doza vakcina, a potpuno je imunizirano 564 hiljade osoba. To čini 27,2 posto stanovništva Sjeverne Makedonije.

U Albaniji je do sada vakcinisano ukupno 22, 9 posto stanovništva. Naime, u Albaniji je dato 1,5 miliona doza čime je kompletno vakcinisao 656 hiljada osoba.

U Bosni i Hercegovini i dalje se navode podaci da je vakcinisano svega 10,9 posto stanovništva. Naime, u BiH je dato 918 hiljada doza vakcine, čime je potpuno vakcinisano tek 361 hiljada osoba.

Stranica koja navodi postotak svjetske vakcinacije stanovništva "Ourworldindata.com" nije objavila podatke za Kosovo.

Friedrich Naumann Fondacija izdala je redovni ekonomski izvještaj, čiji su autori Admir Čavalić, Faruk Hadžić i Damir Bećirović sa ciljem dokumentovanja ekonomske stvarnosti Bosne i Hercegovine. 

Makroekonomski indikatori za 2020. godinu pokazuju da je pandemija bolesti COVID-19 ostavila značajne posljedice po ekonomiju Bosne i Hercegovine. Zabilježeni ekonomski pad će biti veći nego što su ostvarene godišnje stope rasta od dolaska posljednje ekonomske krize 2008. godine. Prema obimu vanjskotrgovinske razmjene, Bosna i Hercegovina se vratila na nivo 2017. godine, prije svega zbog velikog pada uvoza, što je uzrokovano padom potrošnje stanovništva, ali i zbog pada izvoza. Nakon dužeg perioda, industrijska proizvodnja je početkom 2021. godine zabilježila mjesečni rast, u najvećoj mjeri zbog veće proizvodnje električne energije, te se nadati da će se pozitivni trendovi nastaviti i tokom godine. Iako je zabilježeno opšte smanjenje cijena, što je rezultat nastavka trajanja potrošačkog pesimizma, pojedine stavke poput osnovnih životnih namirnica su bilježile rast, što je dovelo u teži položaj pojedine kategorije stanovništva, poput penzionera i penzionerki, kojima penzije neće biti povećane tokom 2021. godine. Njihov broj tokom 2020. godine je značajno povećan, što je dovelo do dodatnog pritiska na budžete oba entiteta. Kretanja broja penzionera u narednom periodu najviše zavise od trajanja pandemije i početka procesa vakcinacije, što determinira smrtnost ovog dijela populacije.

Prvi kvartal 2021. godine je bio posebno izazovan za bosanskohercegovačku ekonomiju. COVID-19 pandemija je prouzrokovala brojne probleme − veći broj nezaposlenih osoba, rast cijena, budžetske nestabilnosti i, posljedično, naglašavanje političkih, socijalnih te naročito zdravstvenih kriza. Većina vlada u Bosni i Hercegovini je već anticipirala navedeno, predlažući i usvajajući znatno manje budžete u odnosu na prijedloge iz 2019. godine, odnosno početak 2020. godine. Osnovni izazovi domaće ekonomije koji su proistekli iz prvog kvartala se odnose na treći val pandemije i njegove posljedice po domaću ekonomiju kakve su izostanak vakcina, kao i parcijalna zatvaranja ekonomije (lockdown), poput onih u Kantonu Sarajevu. Vlade nemaju inovativna ekonomska rješenja niti planiraju svoje poteze u tom pravcu. Ono što je posebno izazovno jesu negativni ekonomski trendovi, naročito u zemljama Europske unije (EU). Ovi trendovi će imati izuzetne posljedice po ekonomiju Bosne i Hercegovine, što vjerovatno opravdava postojeću procjenu od 2.8 posto rasta/oporavka u ovoj godini.

Rezultati provedenog istraživanja u okviru izvještaja ukazuju da privredni subjekti u Bosni i Hercegovini ukupnu poslovnu klimu percipiraju kao nepoticajnu, pri čemu ne vide da se ona nešto bitnije mijenja u posljednjih pet godina. Posebno se ističu četiri prepreke koje su ispitanici prosječno ocijenili kao najveće. To su: parafiskalni i administrativni troškovi poslovanja, pravna nesigurnost i pravosuđe, javna uprava i poreske obaveze. Kao najznačajnija prepreka poslovanju navedeni su parafiskalni i administrativni troškovi poslovanja, što je i očekivano jer ih privredni subjekti percipiraju kao direktni, većinom nepotrebni trošak, pri čemu im posebno smeta broj potrebnih procedura za ispunjavanje propisa iz ove oblasti, kao i netransparentnost u trošenju tih sredstava, bez jasnog efekta i koristi od propisanih nameta. Pravni sistem i, generalno, pravosuđe je percipirano kao veoma značajna prepreka poslovanju. Ono što je posebno istaknuto kada je riječ o pravosuđu, jeste činjenica da se sudski postupci veoma dugo vode, uz otežanu provedbu samih sudskih presuda. Osim navedenog, česta pojava neusklađenosti zakonskih i podzakonskih akata stvara klimu nepovjerenja u pravosudni sistem kao jedan od ključeva dobre poslovne klime i privlačenja stranih investicija, navodi se u ekonomskom istraživanju Fondacije Friedrich Naumann. 

- Još uvijek se sjećam gdje sam bio kada je Ratko Mladić postavljen za komandanta pobunjene vojske bosanskih Srba u maju 1992. godine. Kao da još uvijek vidim kako se skupljamo oko "tranzistora" radija i slušamo vijesti iz Banje Luke, gdje je sjednica Skupštine bosanskih Srba zapečatila sudbinu mnogih ljudi oko mene. Još se sjećam osjećaja tamne slutnje dok su stariji ljudi razmišljali o našim sljedećim koracima, skrivajući se u voćnjacima i šumama na malom brdu iznad sela. Ne sjećam se većine muškaraca, jer nisu preživjeli. Vjerovatno sam jedini preživjeli svjedok događaja koji neće biti uvršten ni u fusnote istorije.

Tri godine kasnije sam i upoznao Ratka Mladića. To se dogodilo ispred baze UN-a u Potočarima, u kojoj je bio smješten holandski kontingent (Dutchbat) pri UNPROFOR-u, misiji UN-a u Bosni i Hercegovini. Bio sam u pratnji dvojice vojnih posmatrača UN-a, jednog iz Holandije, drugog iz Gane. Obojica su jasno vidjela šta se događa, za razliku od viših ešalona Dutchbata koji su nastojali umiriti desetine hiljada pristiglih u Potočare tražeći zaštitu, olakšavajući tako posao koji su Srbi namjeravali da obave: "selekcija" i razdvajanje muškaraca i dječaka, deportacija žene i djece, oportunistička ubistva muškaraca i silovanje žena. Za razliku od hiljada drugih, živ sam otišao sa tog sastanka. Preživio sam uglavnom zato što sam nosio "žutu karticu" - oznaku lokalnog tumača za cijelu misiju - i zato što dvojica muškaraca sa kojima sam bio nisu otišli i ostavili me samog s Mladićevim ljudima.

Dan ranije, 11. jula, kada je grad došao u Mladićeve ruke, proveo sam izvještavajući moje poslodavce iz obližnje Srebrenice i uspio se vratiti u bazu UN-a jedva na vrijeme kako bih izbjegao srpske trupe. Ono što sam učinio tog dana - dana oko kojeg se vrti čitav moj život - zaista je postalo istorijska fusnota. U izvještaju plaćenom više miliona dolara iz 2002. godine "Srebrenica - rekonstrukcija, pozadina, posljedice i analize pada 'sigurnog' područja", holandski Institut za studije rata, holokausta i genocida opisuje moj beznačajni susret sa istorijom na sljedeći način:

"Suljagić je predložio povratak u Srebrenicu, jer vojni posmatrači UN-a u Potočarima nisu imali pristup informacijama o razvoju događaja u gradu. Tvrdio je da se posmatrači Ujedinjenih nacija neće usuditi vratiti. Zatim je zatražio mapu i voki-toki i rekao da će ići sam. Vojni posmatrači UN-a su mislili da je poludio, ali bili su sretni što se dobrovoljno javio jer ih je na taj način mogao ažurirati. Holandski major, De Haan, ponudio mu je mapu, radio i napunjene baterije i rekao mu da će raditi potpuno samostalno, te da neće prihvatiti nikakvu odgovornost za njega. Emir Suljagić se izbjegavajući granatiranje dolinom rijeke vratio u Srebrenicu. Nastavio je izvještavati iz zgrade PTT-a, UNHCR-a, MSF-a i bolnice do otprilike 19 časova te večeri".

Nisam učinio skoro ništa, a ipak nikada neću učiniti ništa važnije.

Koliko god su holandski vojnici gledali u stranu u Srebrenici, čitav svijet je do tada odvraćao pogled od Bosne više od tri pune godine. Zapravo, međunarodna zajednica - u obliku Vijeća sigurnosti UN-a - pružila je ključnu prednost masovnim ubojicama u Bosni i Hercegovini usvajanjem Rezolucije 713 u septembru 1991. godine i uvođenjem embarga na oružje, osiguravajući ogromnu neravnotežu oružja u korist srpskog nacionalističkog projekta u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Prvo priznajući Bosnu i Hercegovinu, a zatim joj oduzimajući pravo na samoodbranu predviđenu članom 51. Povelje UN-a, međunarodna zajednica - posebno Vijeće sigurnosti UN-a - produžila je nasilje i stvorila više ogorčenih neprijateljstava. Aktivno je olakšavala monstruoznosti koja je Ratko Mladić ostavio za sobom, od Knina i Šibenika u Hrvatskoj do Sarajeva i Srebrenice u Bosni i Hercegovini.

Gestom koji je spasio obraz, manje od dvije godine kasnije, isto je tijelo osnovalo tribunal UN-a za suočavanje sa ozbiljnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava koje su u bivšoj Jugoslaviji počinili ljudi kojima su iste te Ujedinjene nacije dale prednost u naoružanju, čime su ostvareni uslovi suštinske neobranjivosti potrebne za masovno ubistvo. Ipak, odbili su ukinuti embargo čak i nakon pada Srebrenice.

Presuda po žalbi protiv Ratka Mladića u tom pogledu ujedno je i presuda jednoj eri.

Ratko Mladić je proveo važan dio svog života uzimajući od drugih ljudi. Uzimajući im ljude koje su voljeli. Kad zauvijek ode, njegovo će životno djelo i dalje biti s nama. Ono će nastaviti da truje budućnost dok se sa njim ne obračuna. Nepravda ne može ostati neriješena ako želimo da - kao zemlja i regija - izbjegnemo periodične i gotovo redovne sukobe koji nas sve vraćaju generacijama unazad.

Za Anadoliju napisao Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica. 

Konačna presuda Ratku Mladiću, prvostepeno osuđenom ratnom zločincu, pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS) u Hagu bit će izrečena 8. juna. Presuda dolazi sedmicu nakon što je u Bosni i Hercegovini obilježen Dan bijelih traka, podsjećanje na zločine nad više od tri hiljade nesrpskih civila ubijenih u Prijedoru 1992. godine, među kojima je, prema podacima Saveza logoraša BiH, bilo 102 djece.

Prvostepenom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) prije četiri godine Mladić je osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti u 15 općina u Bosni i Hercegovini, opsadu, snajpersko djelovanje i terorisanje građa Sarajeva od 1992. do 1995. i držanje pripadnika mirovne misije UN-a kao talaca tokom NATO bombardovanja.

Od 11 tačaka optužnice, Mladić nije osuđen po jednoj, za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina u kojima su u ratnom periodu jedinice pod njegovom komandom imale kontrolu i činile zločine nad nesrpskim stanovništvom. Među tim općinama je i Prijedor.

Na prvostepenu presudu od 22. novembra 2017. godine žalili su se i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana. Žalbeni postupak proveden je u augustu prošle godine.

Odbrana je, u skladu s ponašanjem branjenika tokom sudskog postupka u kojem je sve vrijeme negirao navode optužnice, predložila da se poništi presuda doživotnog zatvora ili da se ide u novo suđenje.

Haško tužilaštvo je zatražilo da Apelaciono vijeće proglasi krivim Mladića za genocid nad Muslimanima i Hrvatima u općinama Foča, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most, Ključ i Vlasenica. Radi se o jedinoj tački optužnice po kojoj Mladić nije proglašen krivim u prvostepenoj presudi.

Od prve optužnice do hapšenja u Srbiji

MKSJ je 25. jula 1995. objavio prvu optužnicu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji kaznu doživotnog zatvora za genocid i ratne zločine počinjene u BiH početkom 90-ih godina izdržava u zatvoru u Velikoj Britaniji. Ta optužnica teretila ih je za genocid i zločine protiv čovječnosti na području Bosne i Hercegovine, za zločine protiv civilnog stanovništva i za kampanju snajperskog djelovanja po civilima u Sarajevu, kao i za držanje pripadnika mirovnih snaga, UNPROFOR-a, kao talaca i njihovog korištenja kao živog štita.

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Richard J. Goldstone podigao je i drugu optužnicu protiv Karadžića i Mladića i ona je potvrđena 16. novembra 1995, a odnosi se na genocid i druge zločine na području Srebrenice.

Pretresno vijeće MKSJ je 11. jula 1996. godine izdalo međunarodni nalog za hapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kojim je naloženo državnim i pravosudnim organima svih zemalja članica i svim njihovim službenim licima i predstavnicima, da odmah revnosno reaguju kako bi izvršili hapšenje, pritvaranje i transfer na Međunarodni sud.

Ratko Mladić uhapšen je u Srbiji 26. maja 2011. godine. Skrivao se 16 godina od podizanja prve optužnice Haškog tužilaštva. Četiri dana nakon hapšenja, Mladić je prebačen u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih naroda u holandskom Hagu, gdje se nalazi i danas.

Mladić je prilikom prvog stupanja pred sud, 3. juna 2011, odbio da se izjasni o krivici, kao i prilikom drugog izlaska pred haške sudije mjesec dana kasnije, 4. jula, te je u skladu s pravilima suda uz njegovo ime u spis uneseno da se ne osjeća krivim.

Pretresno vijeće MKSJ je na prijedlog tužilaštva donijelo operativnu optužnicu protiv Mladića 16. decembra 2011. godine. Ovom optužnicom smanjen je broj zločina i opština u vezi s kojima se Mladić tereti.

Iznošenjem uvodne riječi tužilaštva, skoro godinu dana od hapšenja i pritvaranja, 16. maja 2012, počelo je suđenje Ratku Mladiću.

 Zahtjev za puštanje na slobodu 

Dvije godine kasnije, Mladićeva odbrana zatražila je oslobađanje od krivice i izricanje oslobađajuće presude. Ovaj zahtjev je odbijen 15. aprila 2014. godine.

U odluci kojom je odbijen zahtjev Mladićeve odbrane, Pretresno vijeće je navelo da je bivši komandant Glavnog štaba vojske bosanskih Srba (VRS), optužen za genocid i brojne druge zločine počinjene nad bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim nesrpskim civilima u BiH od maja 1992. do kraja 1995. godine. Odbijen je zahtjev odbrane da se Mladić oslobodi optužbi po dvije tačke za genocid, kao i za optužbe za više pojedinačnih zločina obuhvaćenih drugim tačkama optužnice.

" cU odnosi na tačke 1 i 2 optužnice, Vijeće je utvrdilo da 'postoje dokazi da je počinjeno djelo genocida' u 15 opština u BiH kako je navedeno u optužnici, kao i u Srebrenici, te da navedeni dokazi takođe pružaju informacije u vezi s genocidnom namjerom počinilaca“.

Također, Vijeće je utvrdilo da postoje dokazi „na osnovu kojih bi, ukoliko se prihvate, van razumne sumnje moglo biti utvrđeno da je postojao udruženi zločinački poduhvat, čiji učesnici su, između ostalih, bili članovi rukovodstva bosanskih Srba i VRS-a, uključujući Radovana Karadžića i optuženog, a koji je imao za cilj trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo putem činjenja krivičnih djela navedenih u optužnici“ te da je Mladić značajno doprinio činjenju tih djela.

Završne riječi na suđenju su podnesene 5. do 15. decembra 2016. godine, nakon četiri godine suđenja.

Na kaznu doživotnog zatvora Ratko Mladić je prvostepeno osuđen 22. novembra 2017. godine.

Prvostepena presuda 

Proglašen je krivim za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca.

Pretresno vijeće zaključilo je da je Mladić počinio te zločine putem učešća u četiri udružena zločinačka poduhvata. Prvi UZP uključivao je zajednički plan s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo, i to činjenjem zločina za koje se teretio u optužnici. Drugi UZP imao je za cilj širenje terora među civilnim stanovništvom putem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja. Cilj trećeg UZP bio je eliminisanje bosanskih Muslimana iz Srebrenice, dok je četvrti UZP imao za cilj da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi se spriječilo da NATO izvede zračne napade na vojne ciljeve bosanskih Srba.

Prvostepenom presudom Mladić je oslobođen krivice za genocid u pet općina u BiH – Prijedor, Kotor-Varoš, Sanski Most, Vlasenica, Foča. I pored ovakve sudske odluke, u presudi se opisuje težina i karakter zločina činjenih u tim općinama, ali okarakterisani su kao zločini protiv čovječnosti i kršenja prava i običaja ratovanja.

U presudi se navodi zločin nad grupom muškaraca koje su snage bosanskih Srba okupile u blizini Vrpoljskog mosta u općini Sanski Most 31. maja 1992, pri čemu su četvorica ubijena na putu do mosta. Kad su stigli na most ostale su prisilili da jedan po jedan skaču u rijeku, a potom su otvorili vatru na njih i ubili najmanje 28 ljudi, među kojima jednog maloljetnika i dva starija čovjeka.

Oko 25. jula 1992. godine policija i pripadnici VRS-a su uperili mitraljez na ulaz u prostoriju broj 3 u logoru Keraterm u kojoj se nalazio veliki broj zatvorenika. Tokom noći u prostoriju je ubačeno neko hemijsko sredstvo, što je među zatvorenicima prouzrokovalo paniku i nagnalo neke od njih da pokušaju izaći. Prostorija je osvijetljena reflektorima, a vojnici i stražari su na zatvorenike koji su izlazili otvorili vatru iz automatskog oružja i mnoge ubili. Zatim su pucali i na zatvorenike u prostoriji, a te noći ubijeno je 190 do 220 zatvorenika.

Sudsko vijeće MKSJ konstatovalo je da su u mnogim općinama počinjeni deportacija i prisilno premještanje kao zločini protiv čovječnosti, u općinama Banjaluka, Bijeljina, Foča, Ilidža, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Vlasenica.

Mnoge žrtve su bile podvrgnute protivpravnom zatočenju i okrutnom i nečovječnom postupanju na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Presuda navodi da su bili užasni uslovi u zatočeničkim logorima, nedostatak hrane i vode što je u određenim slučajevima dovelo do pothranjenosti i smrti, dozvoljavanje da zatvorenici sanitarne prostorije koriste samo jednom dnevno. Zatvorenici su premlaćivani predmetima poput mesinganih boksera i željeznih šipki, nije bilo adekvatne medicinske njege.

"Zatočenici su bili primoravani da jedan drugog siluju i da međusobno vrše druge ponižavajuće polne radnje…“, a "mnoge Muslimanke koje su bile protivpravno zatočene, silovane su“. Naprimjer, u Karamanovoj kući u općini Foča "redovno i brutalno je silovano nekoliko grupa žena i djevojčica, od kojih su neke imale tek 12 godina…“

Zločini Sarajevsko-romanijskog i Drinskog korpusa VRS-a 

Sudsko vijeće zaključilo je da je Mladić komandovao i rukovodio jedinicama VRS-a, a nekim od njih dao je zadatak da sarađuju s MUP-om, da je bio u direktnom kontaktu s članovima rukovodstva u Srbiji i članovima Generalštaba Savezne Republike Jugoslavije kako bi osigurao da budu zadovoljene vojne potrebe, kao i da se obratio nekoliko puta Skupštini bosanskih Srba.

Prvostepena presuda navodi kako su Mladićeva „djela u tolikoj mjeri doprinijela počinjenju zločina da, bez njih, ti zločini ne bi bili počinjeni na takav način“.

"Vijeće je uzelo u obzir značajan doprinos optuženog u ostvarenju cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata, a posebno njegovo često korištenje pogrdnih izraza za bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, te njegovog izražavanja privrženosti ideji etnički homogene republike bosanskih Srba, i to čak i na teritorijama na kojima je ranije postotak stanovnika nesrpske nacionalnosti bio velik“, piše u prvostepenoj presudi. Dodaje se da je Mladić "bio svjestan“ da će nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima "biti počinjena krivična djela deportacije, prisilnog premještanja kao nehumanog djela, ubistva, istrebljivanja i progona i da je namjeravao da ta krivična djela budu počinjena“.

U presudi Mladiću navodi se kako su učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za snajpersku kampanju i granatiranje Sarajeva od 1992. do 1995. bili pripadnici vojske i političkog rukovodstva bosanskih Srba, a među njima: Radovan Karadžić. Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Zločine je počinio Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a, kojim je kao vrhovni zapovjednik VRS-a komandovao Ratko Mladić. Osim učešća u osnivanju i komandovanja SRK-om, Pretresno vijeće je konstatovalo kako je Mladić rokom opsade primao vojnu pomoć od vojske SRJ, naređivao proizvodnju i korištenje modifikovanih avionskih bombi u napadima na Sarajevo…, izdavao naređenja za organičavanje humanitarne pomoći Sarajevu i nije učinio ništa da istraži i kazni počinioce krivičnih djela onih nad kojima je imao efektivnu kontrolu.

Presuda navodi da je Mladić lično rukovodio granatiranjem Sarajeva 28. maja 1992, birao ciljeve i preusmjeravao vatru s područja na kojima su živjeli Srbi, te komandovao SRK-om. On je 6. septembra 1995. naredio komandi SRK-a da prekine snabdijevanje Sarajeva vodom i strujom "što je stanovnike prisililo da izađu iz svojih domova i da budu izloženi snajperskoj vatri i granatiranju“. Utvrđena je Mladićeva namjera da pokrene i provede kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja civila u Sarajevu i širenja terora.

Prvostepeno sudsko vijeće u sažetku presude koji govori o genocidu i zločinima u Srebrenici, navodi da je postojao udruženi zločinački poduhvat s primarnom svrhom da se bosanski Muslimani iz Srebrenice eliminišu ubijanjem muškaraca i dječaka, kao i prisilnim premještanjem žena, djece i dijela starijih muškaraca. Taj UZP počeo je nekoliko dana prije 11. jula 1995, a trajao je barem do oktobra 1995. kada su izvršena ponovna pokopavanja u opštinama Zvornik i Bratunac, odnosno premještanja masovnih grobnica sa ubijenim bošnjačkim civilima.

U genocidu u Srebrenici ubijeno je oko 8.000 Bošnjaka, mahom mlađih muškaraca među kojima je bilo i dječaka. Deportovano je oko 40.000 žena, djece i starijih osoba.

Među učesnicima tog UZP-a u presudi Mladiću navode se Radovan Karadžić, Radislav Krstić, Vujadin Popović, Zdravko Tolimir, Ljubomir Borovčanin, Svetozar Kosorić, Radivoje Miletić, Radoslav Janković, Ljubiša Beara, Milenko Živanović, Vinko Pandurević i Vidoje Blagojević. Zločine su počinile jedinice Drinskog korpusa VRS-a ili Glavnog štaba.

Mladić je od 11. jula do 11. oktobra 1995. izdao više naređenja u vezi s operacijom u Srebrenici i oko nje, 11. i 12. jula 1995. izdavao naređenja i komandantu MUP-a Borovčaninu, u julu i augustu 1995. davao obmanjujuće informacije o zločinima i propustio da preduzme odgovarajuće korake kako bi zločini bili spriječeni, a počinioce istražilo i kaznilo, navodi se. Presuda govori i o Mladićevom ponašanju i naredbama tokom zauzimanja UN-ove zaštićene enklave Srebrenica u julu 1995, primjerice sastanku 13. jula 1995. u Bratuncu na kojem se govorilo o likvidaciji muslimanskih muškaraca u blizini Konjević-Polja, na kojem je uz ostalo izjavio kako bosanski Muslimani iz Srebrenice mogu „ostati ili nestati“ i „opstati ili nestati“. Tu su i naređenja 12. jula o razdvajanju muškaraca, bosanskih Muslimana, od žena, djece i starijih i njegovo prisustvo tokom odvajanja muškaraca u Potočarima 12. i 13. jula.

Prilikom ulaska jedinica koje je predvodio u Srebrenicu u julu 1995. godine, izjavio je: "Ovaj grad dajemo na poklon srpskom narodu… konačno, nakon pobune dahija, došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima ovog kraja“.

Prvostepenom presudom utvrđeno da je Mladić "imao namjeru da uništi bosanske Muslimane Srebrenice kao značajan dio zaštićene grupe Muslimana u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, Vijeće je konstatovalo da je optuženi imao namjeru da ostvari cilj udruženog zločinačkog poduhvata vezanog za Srebrenicu počinjenjem krivičnog djela genocida i da je bio učesnik tog UZP-a“.

UZP uzimanja pripadnika UNPROFOR-a za taoce postojao je od 25. maja. Kad su započeli zračni udari NATO-a, do 24. juna 1995, kad su na slobodu pušteni zarobljeni pripadnici mirovnih snaga UN-a.

Ko je Mladić? 

Ratko Mladić rođen je 1943. godine u selu Božanovići kod Kalinovika, u Bosni i Hercegovini. U Beogradu je završio Vojnu akademiju Jugoslovenske narodne armije i Komandno-štabnu akademiju kopnene vojske, a službovao je na nekoliko mjesta u tadašnjoj jugoslovenskoj republici Makedoniji, kasnije i u Prištini.

U junu 1991. godine poslan je u Knin u Hrvatskoj gdje je dobio komandu nad 9. korpusom JNA. Pobunjene srpske snage su ovo područje ubrzo odvojile od ostatka Hrvatske i formirale tzv. Srpsku autonomnu oblast Krajina. Tokom ljeta predvodio je napad na selo Kijevo, kako bi deblokirao SAO. Selo je skoro potpuno uništeno, a sud u Šibeniku je naredne 1992. za taj zločin Mladića osudio na 20 godina zatvora. Haška optužnica nije teretila Mladića za zločine počinjene na teritoriji Hrvatske.

Mladić je 9. maja 1992. godine preuzeo mjesto komandanta Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu. Kad je 12. maja nelegalna skupština pobunjenih bosanskih Srba izglasala formiranje tzv. Vojske srpske Republike, postavljen je za njenog komandanta i na tom mjestu je bio do decembra 1996. godine.

Nakon 15 godina bijega i skrivanja, Mladić je pronađen i uhapšen 26. maja 2011. godine u selu Lazarevo na sjeveru Srbije, skrivao se pod imenom Milorad Komadić.

Uhapšen je nakon pada režima Slobodana Miloševića u Srbiji, čiju zaštitu je uživao, kao i pojačanog pritiska zapadnih sila na Srbiju da donese zakon o saradnji s MKSJ-om i preda osumnjičene za ratne zločine.

Anadolija

Iako je Bosna i Hercegovina izbjegla rat u cjelini od 1995. godine, zemlja nikada nije bila bliža novoj etničkoj krizi kao danas. Rusija, vođena nesigurnostima vezanim za Europsku uniju i NATO, potpiruje etničke podjele u Bosni, dok samozadovoljna EU promatra kako je Bosna gurnuta bliže rubu. Vrijeme je da Sjedinjene Države uskoče, umjesto da čekaju katastrofalni rasplet ovih opasnih događaja, piše Forgein Policy.

Forgein Policy, između ostalog, navodi i da značaj Bosne za zapadne sile i za Rusiju proizlazi iz iste činjenice: Zemlja se nalazi ravno na sjecištu NATO-a i ruskog utjecaja.

- Zapad prepoznaje neke od potencijala koje bi Bosna mogla imati ako bi bila uvedena u NATOov blok, ali čini se da ne razumije posljedice zemlje koja klizi u nered izazvan Kremljem. Sa svoje strane, Rusija je samo dosljedna: Kao što je neuspješno pokušala spriječiti Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju da se pridruže NATO-u, tako i ona pokušava zaustaviti bosanske težnje ka istom cilju, navodi FP.

Iako Rusija javno insistira na principu nemiješanja u unutarnje stvari, Kremlj je nedavno otvoreno zaprijetio Bosni zbog njezinih nastojanja da se pridruži NATO-u, navodi FP.

U pisanjima Forgein Policy, se dalje navodi, da unutar Bosne, srpski član bosanskog predsjedništva Milroad Dodik, kojeg su SAD sankcionirale u februaru 2017.godine, marljivo je sarađivao sa ruskim dužnosnicima na remećenju, degradiranju i zlostavljanju bosanske demokratije.

Prema pisanjima američkog magazina Forgein Policy, Dodik je nekoliko godina pozivao bosanskohercegovački entitet sa srpskom većinom da se odcijepi od Bosne i spoji sa Srbijom, ostvarujući nacionalistički san o „Velikoj Srbiji.

- Naravno, Rusija je porekla bilo kakvo miješanje u izbore 2018. godine u Bosni. Dodik je umjesto toga optužio Sjedinjene Države. Ali nisu samo bosanski Srbi na koje Rusija pokušava utjecati. Otkako je Daytonskim sporazumom okončan bosanski rat 1995. godine, zemlju je držala delikatna ravnoteža dvaju političkih blokova Republike Srpske pod upravom Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine s većinskom bošnjačkom većinom. Ali odbacujući Dayton, bosanski Hrvati inzistiraju na tome da imaju svoj vlastiti politički blok. Stvaranje hrvatskog političkog entiteta dodatno bi razdvojilo zemlju, oslabivši ionako slabu državnu vladu, navodi Forgein Policy.

Forgein Policy, navodi i da Rusija već dugi niz godina aktivno podržava hrvatske tvrdnje o diskriminaciji i njihove zahtjeve za trećim upravnim tijelom.

- Dragan Čović, bivši član bosanskog predsjedništva i trenutni čelnik nacionalističke političke stranke Hrvatska demokratska zajednica, nastavlja se udvarati ruskim dužnosnicima, koji već dugo podržavaju stvaranje trećeg entiteta i protive se članstvu Bosne i Hercegovine u NATOu, piše američki magazin te ističu kako su ta pitanja još više zahuktala nedavno kada se pojavio dokument „balkanski non-paper“.

Za dokument, ističu iz FP, se sumnjalo da potječe iz Ureda slovenskog premijera Janeza Janše, te da „dalje ukazuje na strane mahinacije za prekrajanjem administrativnih granica Bosne i Hercegovine po etničkim linijama, zajedno sa Balkanom.“

Tajanstveni dopis sugerira da se Republika Srpska odvaja od Bosne, da se Kosovo i Albanija ujedinjuju, a Kosovo i Srbija potpisuju ugovor o zamjeni zemlje. Unatoč takvim flagrantnim slučajevima ruskog miješanja i nedavnog izvještaja američkog State Departmenta koji naglašavaju ruske zloćudne operacije u Bosni, Johann Sattler, veleposlanik EU u Bosni, nedavno je izjavio da tamo nije primijetio porast ruskog utjecaja. Bivši njemački ministar poljoprivrede Christian Schmidt upravo je izabran za predstojnika Ureda visokog predstavnika (OHR), međunarodnog tijela koje nadgleda provedbu mirovnog sporazuma kojim je okončan bosanski rat. Ako Schmidt propadne, Rusija će ga bodriti. A u međuvremenu će zanemarivanje problema pogoršati, navodi FP.

U pisanjima Forgein Policy, sa strane Washingtona, posebno bi se trebao čuvati napora Čovića i Dodika,“koji su prijetili da neće sudjelovati na budućim izborima bez izborne reforme po njihovoj želji, da delegitimiziraju demokratiju.

- Čović i Dodik instrumentalizirali su kontroverznu odluku Ustavnog suda u zemlji koja je pozvala na izmjene izbornog zakona federacije kojim se uređuje način na koji se Dom naroda, gornji dom bosanskog parlamenta, bira iz svojih 10 kantona. Sud je utvrdio da je trenutno izabrano predstavništvo Bošnjaka, Hrvata i Srba "u neskladu" s načelom jednakosti sadržanom u bosanskom Ustavu. Ova je odluka donesena nakon presude SejdićFinci iz 2009. godine koju je donio Europski sud za ljudska prava, utvrdivši da ustav diskriminira građane koji nisu pripadnici većinske etničke skupine (Bošnjaci, Srbi ili Hrvati), zabranjujući im da traže viši ured u predsjedništvu ili Domu naroda, naveli su u Forgein Policy.

U tom kontekstu, piše Forgein Policy, prva komunikacija američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena bosanskoj vladi dotaknula se ovih povezanih ustavnih reformi, uključujući ekonomsku i antikorupcijsku.

Popis stanovništva je rutinski statistički poduhvat koji se provodi jednom u pet ili deset godina, bez velike pompe ili neslaganja u većini zemalja. Ali, to nikada nije bio slučaj u Sjevernoj Makedoniji, multietničkoj zemlji na prostoru Balkana. Kompleksnost procesa, njegova politizacija i strahovi zbog potencijalnih posljedica otkrivanja tačnog brojčanog stanja različitih etničkih grupa ostavili su zemlju članicu NATO-a i ambicioznu članicu Evropske unije bez popisa stanovništva već 20 godina. Sjeverna Makedonija je u aprilu planirala održati prvi popis stanovništva još od 2001. godine. Međutim, to je još jednom odgođeno – ovaj put do septembra. Iako je zvanični razlog bio koronavirus, sjene prošlih tenzija između makedonske većine i etničke albanske manjine i dalje su prisutne, što ilustrira izazov dokumentiranja demografskih podataka o stanovništvu zemlje - posebno kada su određena prava i privilegije zavise od brojčane zastupljenosti jednog naroda, piše Aljazeera.

Kako je počelo?

Tradicionalno, etnički Albanci na Balkanu su uglavnom živjeli između tri susjedne države - Albanije, Sjeverne Makedonije i Kosova (autonomne, većinski albanske bivše pokrajine Srbije).

Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine po uzoru na Sovjetski Savez, stvorena je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija sa šest republika, uključujući Sjevernu Makedoniju i Srbiju. Unutar ove federacije, Albanci koji su živjeli među većinskim slovenskim stanovništvom osjećali su se kao da se prema njima postupalo kao prema građanima drugog reda, pa su mnogi održavali afinitet sa Albanijom kao svojom maticom.

Makedonska država je stekla nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine. Tri godine kasnije, 1994. godine, zemlja je održala prvi popis stanovništva kao nezavisna država, a utvrđeno je da etnički Albanci čine 22,9 posto  stanovništva. Međutim, smatrali su da se njihova prava i zastupljenost u državi ne podudaraju s ovim brojčanim prisustvom.

Upravo u toj činjenici se krije pozadina sukoba koji je izbio u Sjevernoj Makedoniji 2001. godine, nakon što su se naoružani pobunjenici etničkih Albanaca, organizovani oko takozvane Nacionalno Oslobodilačke Vojske, pobunili protiv makedonskih snaga sigurnosti. Sukob je trajao sedam mjeseci. Među razlozima koji su albanski pobunjenici naveli za pobunu bili su diskriminacija, represija nad pravom upotrebe njihovog jezika i nacionalnih simbola, ograničene obrazovne mogućnosti i nedostatak zastupljenosti u državnim institucijama. U godinama nakon nezavisnosti, većina Albanaca osjećala je da je njihova zemlja mjesto koje služi samo jednoj nacionalnosti: Makedoncima.

Dvadesetšestogodišnja Hirie Sali  je iz Saraja - većinski etničke albanske opštine u Skoplju, glavnom gradu Sjeverne Makedonije. Priče o diskriminaciji Albanaca je čula od svoje majke.

- Moja majka je i sama vidjela i prolazila kroz diskriminaciju, rekla je Sali za Al Jazeeru te istakla: „Stalno mi govori da joj je 1994. godine, kada je bila u porodilištu u Skoplju da bi me rodila, bilo uskraćeno pravo na dobru njegu zbog toga što je Albanka“.

Sali je dodala i da je sada za nju „teško povjerovati u to“.

Međutim, određeni makedonski udžbenici još uvijek sadrže problematične tvrdnje o manjinskim skupinama i dan danas. Na primjer, užbenik za sociologiju za drugi razred srednje škole kaže da etnički Albanci, Turci i Romi imaju veće porodice od etničkih Makedonaca zbog niskog nivoa obrazovanja i nedostatka kontrole rađanja. Takve izjave izazvale su bijes i proteste početkom aprila.

Sali, koja je diplomirala arhitekturu prije četiri godine, sada radi u Uredu za urbanizam opštine Saraj. Prva je diplomantica u svojoj porodici, jer njeni roditelji nisu imali priliku pohađati fakultet.

Ohridski sporazum

Nakon ustanka albanskih pobunjenika 2001. godine, Sjeverna Makedonija bila je na ivici građanskog rata. Tako je međunarodna zajednica intervenirala kako bi pomogla zaustaviti sukob i obnovila mir takozvanim „Ohridskim sporazumom“. Ovome su posredovali predstavnici Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, a potpisale su ih političke stranke koje predstavljaju etničke Makedonce i Albance, piše Aljazeera. 

Sporazumom je zatraženo da se novi popis stanovništva izvrši pod međunarodnim nadzorom krajem 2001. Rezultati, objavljeni 2002. godine, pokazali su da etnički Albanci čine 25,2 posto, odnosno četvrtinu stanovništva u zemlji sa nešto više od dva miliona stanovnika. Ostale manjine, uključujući Turke, Rome i Srbe činili su manje od 5 posto.

 „Ohridski sporazum“ donio je nadu u veća prava etničkim Albancima, iako se u velikoj mjeri oslanjao na davanje prednosti zajednicama na osnovu njihovog broja. U Sjevernoj Makedoniji određena manjinska prava, poput uključivanja u službene jezike, se primjenjuju samo ako zajednica čini najmanje 20 posto stanovništva.

Činjenica da su prešli prag of od 20 posto pomogla je Albancima da osiguraju veća prava u posljednjih 20 godina: albanski je postao službeni jezik u Sjevernoj Makedoniji 2019. godine, omogućavajući da se koristi i u vladi, parlamentu, pravosudnom sistemu i javnoj upravi. U opštinama u kojima Albanci čine više od 20 posto stanovništva, njihov jezik se koristi i u službenoj prepisci između građana i institucija.

Albanski nacionalni simboli koriste se i u opštinama u kojima Albanci čine više od 50 posto stanovništva. U zemlji su osnovana dva albanska javna univerziteta, kao i mnogi kulturni i obrazovni centri. Albanci i druge etničke zajednice, također, su zastupljeni u lokalnoj i centralnoj administraciji na osnovu njihovog broja.

U posljednjih 20 godina, etničke albanske političke stranke u zemlji, također, se smatraju „stvaraocima kraljeva“ - pomažući makedonskim strankama da formiraju vladajuću većinu (poput stranke Albanske demokratske unije za integraciju ili DUI, koja je u vladajućoj koaliciji sa Socijaldemokratskom unijom Makedonije, ili SDSM). Ova pozicija je dodatno unaprijedila njihovo predstavljanje, osiguravajući Albancima visoke položaje u vladi. Trenutno etnički Albanci vode važna ministarstva, uključujući spoljne poslove, finansije i ekonomiju. Predsjedavajući makedonskog parlamenta također je etnički Albanac.

Međutim, mehanizmi za dodjeljivanje prava i zastupanje i dalje su povezani brojevima ovih zajednica i sve oscilacije direktno utječu na njihovu političku i društvenu zastupljenost. Strah od toga šta bi ovi promjenjivi brojevi mogli učiniti društvenoj i političkoj dinamici u zemlji natjerao je mnoge da oklijevaju oko ponovnog popisa stanovništva.

Posljednji neodržani popis stanovništva

Kada je trebalo izvršiti novi popis 2011. godine proces se raspao, donoseći ne samo neizvjesnosti oko ažuriranog prisustva zajednica u zemlji, već i poteškoće za državne institucije kojima su potrebni pouzdani podaci kako bi pomogle u provođenju usluga kao što su programi socijalnog i obrazovnog razvoja u svojim pokrajinama.

Lorik Idrizi je bio 19-godišnji student kada se Sjeverna Makedonija pripremala za popis stanovništva 2011. godine. Izabran je za terenskog popisivača u opštini Tetovo, gdje je išao od vrata do vrata prikupljajući popisne podatke.

- Bilo je mnogo pritiska od strane javnog mnijenja zbog cijelog procesa. I Makedonci i Albanci bili su zabrinuti zbog mogućih manipulacija koje bi nepravedno smanjile njihov broj, prisjetio se Idrizi.

Međutim, uspio je završiti registraciju u dodijeljenom mu području.

- Ali, nikada nismo vidjeli da naš rad zaista doprinosi državi, jer je na kraju popis otkazan, a podaci koje smo prikupili nisu obrađeni, dodao je Idrizi.

Napetosti, strahovi i politički sporovi između etničkih Makedonaca i albanskih stranaka utjecali su na proces, pri čemu je svaka strana tvrdila da će doći do manipulacije. Formiranje Centralne državne komisije - političkog tijela sa predstavnicima političkih stranaka - koje će upravljati popisom, dodatno je politiziralo proces koji je trebao biti neovisan.

Artan Grubi, prvi potpredsjednik vlade Sjeverne Makedonije i predstavnik DUI, najveće albanske političke stranke u zemlji, bio je član Centralne državne komisije 2011. godine.

- Popis te godine nije uspio zbog različitih interpretacija njegove metodologije i manipulacija na terenu. Postojala je tendencija da se smanji broj Albanaca , rekao je Grubi.

Grubi je rekao da su se zbog uloženog napora stranke DUI, greške iz prošlosti - uključujući politizaciju procesa 2011. godine - ustanovile i ispravile prije donošenja novog zakona o popisu stanovništva usvojenog u parlamentu u januaru 2021. godine.

Apostol Simovski, etnički Makedonac i direktor Državnog zavoda za statistiku Sjeverne Makedonije, veteran je statistike koji je doprinio popisu stanovništva od osnivanja zemlje. Također je uvjeren da su nedostaci iz prošlosti ispravljeni.

- Popis je statistička operacija, a ne politička. Nažalost, 2011. godine to je postala politička operacija, i zato nismo uspjeli. Ovaj put smo poduzeli sve potrebne mjere kako bismo zatvorili vrata političkom miješanju u popis stanovništva , rekao je Simovski.

Naglasio je da je, za razliku od Centralne državne komisije iz 2011. godine, Državni zavod za statistiku koji je zadužen za popis ove godine neovisno stručno tijelo, a ne političko.

Međutim, VMRO-DPMNE, glavna nacionalistička opozicijska stranka u Sjevernoj Makedoniji, koja se oštro protivi ovogodišnjem popisu, ne vjeruje da je to slučaj. Timco Mucunski, narodni poslanik i međunarodni sekretar VMRO, zabrinut je zbog činjenice da direktor Državnog zavoda za statistiku mora dobiti konsenzus od svog zamjenika - albanske nacionalnosti - za bilo šta što je vezano za taj proces, uključujući pravo veta na objavljivanje rezultata popisa.

- Ovo govori o visokom stepenu polarizacije koji imamo u našem društvu. To, također, govori i o teškom utjecaju politike identiteta na popis stanovništva, a što ne bi trebalo biti slučaj , rekao je Mucunski, dodajući kako se boji da se „ova operacija vrlo brzo pretvara u političku operaciju“ .

Iako je, tokom posljednjih 20 godina, DUI vladao zemljom sa obje najveće makedonske stranke - VRMO i SDSM , od 2017. DUI podržava i vlada u koaliciji sa SDSM-om. Njihova vladajuća koalicija obnovljena je nakon parlamentarnih izbora u augustu 202; na kojima je SDSM osvojila 46 od 120 mjesta u parlamentu. Zajedno sa 15 poslanika DUI-a, činili su tanku, ali stabilnu većinu. Obzirom da ovaj savez radi na štetu VRMO-a, neki smatraju da se zato ova stranka protivi novom popisu stanovništva, jer može povećati broj poslanika povezanih sa njihovom suparničkom strankom.

Mucunski je rekao da se njegova zabrinutost oko popisa stanovništva tiče toga što će ugroziti zdravlje građana koji će biti popisivani za vrijeme pandemije COVID-19; naglasio je da bi odlaganje popisa za 2022. bila racionalna odluka. Međutim, Simovski, direktor Državnog zavoda za statistiku, insistirao je na tome da će se tokom popisa primjenjivati anti-COVID protokoli. Smatra da u zemlji postoji velika potreba za pouzdanim podacima, posebno dok vlada izrađuje planove za buduće projekte obrazovanja i socijalnog razvoja.

- Naši podaci su problematični jer u 20 godina nije proveden popis stanovništva, iako smo pokušali popuniti praznine. Možete biti najbolji kuhar na svijetu, ipak, ako nemate prave sastojke, ne možete proizvesti ništa dobro , rekao je Simovski.

Važnost brojeva

Simovski vjeruje da su najproblematičniji skupovi podataka povezani sa brojem stanovnika u sjevernoj Makedoniji, jer je emigracija, posebno među mladima, porasla u posljednjih 20 godina.

- Proizvodimo podatke koji kažu da ima nešto više od dva miliona ljudi u zemlji, ali bojim se da će popis pokazati da je to mnogo, mnogo manje od ove brojke, rekao je Simovski.

Recep Ismail (Haktan) osnivač je Levice (Ljevica) - stranke koja je napravila iskorak na izborima u julu 2020. godine, osvojivši dva mjesta u parlamentu. Poznata po protivljenju članstvu zemlje u NATO, Levica se, također, protivi identificiranju bilo koje etničke pripadnosti na popisu.

Ismail, član makedonske turske zajednice, osjeća da registrat nacionalnosti neće donijeti ništa dobro. Kaže da bi se popis trebao usmjeriti na stvari poput obrazovanja, socijalnog statusa i vlasništva nad imovinom, te smatra da će podaci o etničkoj pripadnosti pomoći samo susjednim zemljama, kao i „unutrašnjem elementu“,  koji je neprijateljski raspoložen prema najboljim interesima makedonske države.

- Sigurni smo da bi etničke albanske političke stranke vršile svoj dvadeset godina dugi pritisak (kampanju) da 'albaniziraju' sve ostale muslimanske zajednice u zemlji, rekao je Ismail i dodao: „Također bismo mogli vidjeti porast nepostojeće bugarske manjine.“

Bugarska blokira kampanju za članstvo Sjeverne Makedonije u EU, a susjedi imaju napetosti povezane s njihovom historijom, kulturom i identitetom. Etnički Makedonci čine mali postotak bugarskog stanovništva, dok se posljednjih godina Bugarska potrudila da registruje manjinu unutar Sjeverne Makedonije, koju čine ljudi koji bi se izjasnili kao Bugari kako bi dobili pasoš EU.

Prema Ismailovom mišljenju, popis bi mogao doprinijeti „tribalizaciji“ politike u Sjevernoj Makedoniji.

Oliver Andonov, vanredni profesor na Univerzitetu Goce Delcev, također se plaši da će se rezultati popisa koristiti za dalje jačanje etničke političke mobilizacije u Sjevernoj Makedoniji.

- Ono što smo vidjeli su politički lideri koji su u ime prava zajednice stekli mnogo moći, bogatstva i drugih resursa. To je često dovodilo i do nekontroliranog utjecaja i korupcije, rekao je.

Prema njegovim riječima, Sjeverna Makedonija ne bi trebala bježati od saznanja stvarnog broja svog etničkog stanovništva, ali tim brojevima ne bi smjela pridavati toliku važnost.

Popisala bi se i dijaspora 

Još jedan razlog zašto se neki protive ovogodišnjem popisu stanovništva je taj što će postupak registracije uključivati i sjevernomakedonsku dijasporu. Na kraju procesa, oni koji imaju prebivalište u zemlji i oni koji žive u inostranstvu zajedno će činiti broj stanovništva zemlje. A kvote, prava i zastupljenost koju svaka zajednica dobije određivat će se tim kombiniranim brojevima.

U zemlji postoji percepcija da Albanci Sjeverne Makedonije imaju veći broj ljudi u dijaspori kao rezultat talasa migracija tokom proteklih decenija.

Proces samoregistracije za dijasporu započeo je 1. marta i trajat će do popisa stanovništva u septembru. Osobe koje su migrirale mogu se registrirati putem interneta putem web stranice Državnog zavoda za statistiku. Direktor Simovski rekao je da je interes za to veći nego što su očekivali. Do 11. maja broj prijavljenih iz inostranstva bio je 189.946. Ovo je prvi put da dijaspora ima pravo na samoregistraciju na makedonskom popisu ali opoziciona stranka VMRO-DPMNE se ne slaže i tvrdi da bi se taj proces mogao lako namjestiti. Državni zavod za statistiku osporava ove tvrdnje, ističući da proces samoregistracije ima uspostavljene zaštitne mehanizme i da je čitav postupak registracije u skladu s međunarodnim preporukama.

Na popisu stanovništva iz 2001. godine, Albanci su činili 20,04 posto Velikog Skoplja, što znači da su bili malo iznad praga koji im je pomogao da steknu prava poput službene upotrebe svog jezika.

Ali brojevi nisu važni samo za stjecanje prava, već i za njegovo zadržavanje.

Originalan tekst  na engleskoj jeziku za  Aljazeera.com  napisala je Fatjona Mejdini 

Tekst sa engleskog preveo Mirnes Baltić 

Oblak zagađenja nadvio se nad grad danima, možda i sedmicama, i na svoj šok vidio sam kako mnogi mještani stavljaju maske na lice (čak i gas maske) kako bi se borili protiv nevidljivog neprijatelja - što je bila rijetkost u Evropi prije pojave Covid-19. Uslovi su bili posebno loši te zime, a i ostale prijestolnice Balkana - Sarajevo, Skoplje i Priština - na neko vrijeme su se pridružile Beogradu na listi deset najzagađenijih gradova svijeta, započinje svoj tekst novinar Sebastian Shehadi za Investmentmonitor.ai.

Širom Zapadnog Balkana - koji čine Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija - godišnje koncentracije opasnih čestica često su višestruko veće od maksimalno dozvoljenih nivoa prema smjernicama EU za kvalitet zraka. Posljedice su smrtonosne.

Prema Globalnoj alijansi za zdravlje i zagađenje Srbija je zemlja sa najvećom stopom smrtnih slučajeva u Evropi povezanih sa zagađenjem (što je čini devetom najgorom na globalnom nivou), dok je nedavni UN-ov izveštaj o životnoj sredini otkrio da zagađivači u vazduhu uzrokuju skoro 20 posto preranih smrti u gradovima zapadnog Balkana.
 

Ovo ne predstavlja ništa manje nego „krizu zagađenja zraka“, izjavila Ioana Ciută, koordinatorica za energiju u CEE Bankwatch Network, vodećem nadzornom organu za zaštitu okoliša u Centralnoj i Istočnoj Evropi.

Šokantni su i finansijski padovi. Prema nedavnom izvještaju EU, 2016. godine emisije samo iz postrojenja za proizvodnju uglja prouzrokovale su oko 8.000 slučajeva bronhitisa kod djece i 2.000 slučajeva kod odraslih, što je koštalo Zapadni Balkan 3,6 milijardi eura. Ovaj podatak ne uključuje druge respiratorne bolesti i oboljenja od karcinoma uzrokovane zagađenjem vazduha.

Stoga možda nije slučajno što su, prema na podatke koje je prikupila Statista, od januara 2021. godine Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina bile među prvih šest država svijeta sa najviše smrtnih slučajeva od Covid-19 po broju stanovnika, dok su se Srbija, Kosovo i Albanija rangirale među prvih 50. Novo istraživanje zaista ukazuje na vezu između zagađenja zraka i ranjivosti na koronavirus.

Baš kao i u mnogim drugim gradovima Zapadnog Balkana, većina domova u Beogradu i dalje koristi peći na drva. Zastarjeli sistemi poput ovih pokreću prekomjerno zagađenje vazduha u regionu, zajedno s 'prljavom' industrijom (industrijski pogoni na ugalj, rudnici, čeličane), od kojih se većina nalazi vrlo blizu velikih gradova kao što je Beograd.

Već dugi niz decenija ugalj je kralj Zapadnog Balkana, posebno u Srbiji i Bosni i Hercegovini koje su bogate ovim resursom. U drugoj polovini 20. Stoljeća ove dvije zemlje su predstavljale energetska središta tadašnje Jugoslavije. Danas se i dalje u velikoj mjeri oslanjaju na ugalj kao glavni resurs za proizvodnju električne energije.

Stoga ne iznenađuje činjenica da se većina termoelektrana, koje su najveći zagađivači, na Balkanu nalazi u Srbiji i Bosni i Hercegovini, te da ti objekti iz doba komunizma zagađuju koliko i ostatak Evrope zajedno.

Kako se Kina uklapa u sve to?

Iako je većina članica EU započela proces postepenog ukidanja uglja, mnogi dijelovi zapadnog Balkana uložili su značajne napore da potpomognu ovu granu industrije tokom protekle decenije, uglavnom zahvaljujući velikom broju kineskih ulaganja. Da stvar bude gora, većina projekata u kojima je sudjelovala Kina očajnički je promašila ekološke standarde EU.

Kineske državne građevinske kompanije uključene su u pet projekata koji se tiču uglja u Evropi, a svi se mogu naći u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Vjerovatno najozloglašeniji od njih odnosi se na Kostolac, najstarije srbijansko nalazište uglja u državnom vlasništvu. Njegov novi odjeljak „B“ trenutno gradi China Machinery Engineering Corporation (CMEC), a plaća je ogromnim kreditom kod kineske banke Exim. Exim je također obezbijedio 608 miliona dolara za proširenje kostolačkog rudnika lignita, još jednom uz podugovor za CMEC.

“Kostolac je zastario, neefikasan i zagađuje”, kaže Miljan Radunović, savjetnik i član Nacionalne konvencije Srbije o EU i dodaje: “Kinezi su započeli gradnju bez provođenja odgovarajuće procjene utjecaja na okoliš”.

To je, kako ističe on, navelo Bankwatch da podnese formalnu žalbu Energetskoj zajednici EU.

Da stvar bude još gora, izgradnja mehanizma za odsumporavanje Kostolca - koji filtrira zagađenje – je u nekoliko navrata odgođena od strane CMEC-a, čineći tako (visoko otrovnu) emisiju sumpor-dioksida u postrojenju najvećom od svih postrojenja na zapadnom Balkanu i 14 puta većom od svjetskih standarda, navodi se u izvještaju Bankwatch-a.

Kinesko finansiranje (a u većini slučajeva i izgradnja) je doprinijelo proširenju bosanskohercegovačkih rudnika uglja Stanari i Tuzla, dok su memorandumi o razumijevanju potpisani za još tri državna objekta širom Srbije i Bosne i Hercegovine.

Prema nedavnom izvještaju Greenpeace-ovog Unearthed-a, studija izvodljivosti za tuzlanski projekat, poput Kostolca, „značajno umanjuje“ troškove emisija i zanemaruje mnoge utjecaje zagađenja zraka i vode. Je li onda čudno što se službeni podaci Srbije o zagađenju zraka smatraju neprofesionalnim i nepouzdanim.

“Ako ove vlade prođu s predloženim proširenjima, to je ogroman problem u ekološkom i političkom pogledu”, kaže Simon IIse, direktor Fondacije Heinrich Böll, agencije za zelene vizije i projekte i dodaje kako će to predstavljati jedan korak bliže ka budućnosti ispunjenom visokim ugljikom i najvjerovatnije, “u neodrživi dug, te će predstavljati jedan ogroman korak unazad po pitanju integracije u EU”.

Rudnici uglja predviđeni su da traju u prosjeku 50 godina.

Izvan energetskog sektora, kineske kompanije finansirale su i izvodile druge projekte koji zagađuju okolinu. Kao što pokazuje gornja mapa, većina njih je bila u Srbiji, najvjernijem evropskom savezniku Pekinga, regionalnom čvorištu za kinesku aktivnost Inicijative za pojas i put i zadnjim vratima za ulazak na tržište EU.

Uzmi novac, zaboravi na okoliš

Kineski investitori bili su uključeni i u druge 'prljave' projekte koje kompanije i banke iz EU nisu željele, ili barem nisu smjele dodirnuti.

Najbolji primjer za to je Smederevo, najveća željezara u Srbiji. Spašavajući je od financijske propasti, pogon je 2016. godine kupio kineski HBIS koji je obećao transformaciju pogona u jedno od ekološki najprihvatljivijih čeličnih postrojenja u Europi.

„Nikakva poboljšanja nisu napravljena“, kaže Radunović i dodaje: “Pored čestica ubica u vazduhu (i crvene kiše), možete vidjeti kako su povrće i automobili u gradu Smederevu gube u otrovnoj prašini.”

Nedavni izveštaj pokazao je da neobično visok procenat građana Smedereva ima hroničnu opstruktivnu bolest pluća. Bez obzira na to, srbijanska vlada je konstantno ignorisala proteste protiv uticaja fabrike na životnu sredinu, zajedno sa pogoršanjem sigurnosnih standarda i radnih prava prema HBIS-u.

“Problemi sa zagađenjem vazduha već su postojali u Smederevu. Međutim, kinesko ulaganje je dovelo ova pitanja na alarmantne razine”, kaže Tena Prelec, naučnica sa Odjela za politiku i međunarodne odnose na Oxfordu.

Prelec je dodala i da su kinezi povećali proizvodni kapacitet do nivoa koji premašuje sposobnost fabrike da zagađenje drži pod kontrolom a, kako ističe ona, obećanja da će fabriku učiniti ekološki prihvatljivijom još nisu urodila plodom.

Potpuno isto može se reći za rudnik bakra Bor, višedecenijsko državno postrojenje koje je, nakon što je upao u velike finansijske probleme, kineski Zijin kupio 2019. godine.

Kompanija kaže da će u rudnik uložiti ukupno 1,26 milijardi dolara kako bi ga modernizirala. Međutim, prema beogradskom Institutu za obnovljive izvore energije i okoliš (RERI), prijedlog za proširenje nije uspio provesti odgovarajuću procjenu utjecaja na okoliš krajem 2020. godine. Samo nekoliko mjeseci ranije, grad Bor je podnio krivičnu prijavu protiv Zijina zbog prekomjernog zagađenja vazduha.

“Mnoge vlade zapadnog Balkana nemaju osjećaj odgovornosti za budućnost”, kaže Senada Šabić, viši naučni suradnik na zagrebačkom Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) i dodaje: “Spremni su da potpišu bilo koju vrstu kineskih zajmova ili da prodaju bilo šta kako bi zadržali zaposlene neke ljude. To je kratkoročno razmišljanje, a ljudska i ekološka cijena je poražavajuća.”

Dalji dokazi u prilog navedenom izloženi su u fabrici guma Linglong i pogonu automobilskih komponenata Mei Ta - dvije kineske investicije u Srbiji. Linglongova studija o procjeni uticaja na životnu sredinu bila je šembolična, prema RERI-ju, a sredinom 2020. policija je zabranila aktivistima javne rasprave o planiranoj fabrici koja će, slučajno, biti izgrađena na zemljištu koje su srpske vlasti poklonile Linglongu.

Na kraju, ali ne i najmanje bitan je autoput Boljare - Bar u Crnoj Gori, koji finansira i gradi Kina.

“ Projekat nije imao nikakvog ekonomskog smisla”, kaže Iise i dodaje da je precijenjen i prevelik za veličinu Crne Gore. Još gore, prema UNESCO-u, tekuća izgradnja prouzrokovala je ozbiljnu ekološku štetu duž rijeke Tare. Za regiju koja je i dalje visoko poljoprivredna i zasuta otvorenim rudnicima, ekološki poremećaji istinski su razlog za zabrinutost. Zapravo, ekosistem zapadnog Balkana vrlo je osjetljiv na klimatske promjene, posebno zbog suše ili poplava, kao što se vidi u ciklonu 2014. godine koji je odnio desetine života i

Uticaj kineskog ulaganja u zapadni Balkan na životnu sredinu zadobiva pažnju u EU. Na primjer, u januaru 2021. godine grupa od 26 članova Evropskog parlamenta (iz 15 zemalja) napisala je zajedničko pismo sa snažnom porukom Evropskoj komisiji, upozoravajući na “predstojeću ekološku štetu” izazvanu kineskim industrijskim projektima u Srbiji.

Zašto je izvlačenje Kine jače od izvlačenja EU

Kineske investicije na Zapadnom Balkanu uglavnom nisu postojale prije 2010. Međutim, tokom protekle decenije učestale su, zajedno s optužbama na račun istih, pokazujući izuzetno zanemarivanje javnog zdravlja i okoliša. Ko je i šta kriv?

“Kinezi mogu igrati po pravilima, ali samo ako ih na to natjerate”, tvrdi Radunović i dodaje: “Njihova zadana postavka je da na dijelovima Balkana, koji nisu iz EU, ponove ono što su radili u Kini, Africi, Latinskoj Americi i drugim dijelovima svijeta gdje su navikli na mnogo manje propisa o zaštiti okoliša.”

To bi, dakle, značilo da odgovornost kontrolisanjakineskih kompanija pada na države Zapadnog Balkana. U većini slučajeva, međutim, one to ne rade. Umjesto toga, vlade širom regiona, posebno srbijanska, samo su ojačale svoju privrženost uglju i imale blag stav prema Kinezima.

Najizdašnije objašnjenje ovog nemara moglo bi biti nedostatak ekološke svijesti. Ioana Ciută tvrdi da su mnoge vlade u regiji, komunalne službe i glavni stručnjaci za energiju jednostavno neuki po pitanju standarda EU i misle da obnovljiva energija ne može pokriti tradicionalne opskrbe energijom.

To se odražava i na osnovnom nivou, jer aktivizam za klimatske promjene nije jak ili raširen na Zapadnom Balkanu - što znači da je manji pritisak na vlade da vrše reforme.

"Ovdje nećete pobijediti na izborima govoreći o planeti”, kaže Radunović te dodaje “I dalje ih osvajate dijeleći ljude na to da li su muslimani i kršćani.”

Međutim, veći dio priče ukazuje na endemsku korupciju, a ne na nedostatak svijesti.

“U ovom regionu poslovanje s Kinom uključuje vrlo politizirane međuržavne dogovore koje se ne objavljuju u javnosti”, kaže Iise te dodaje:”Govorimo o mafijaškim strukturama javnih nabavki i nadmetanja u kojima lojalisti stranke dobijaju najbolje mogućnosti i podugovore.”

Stoga su ekološka razmatranja, u najboljem slučaju, sporedna, dodaje. Klijentelizam i patronažne mreže posebno su rasprostranjeno pitanje u nekim odnosima Srbije sa Kinom, što je istaknuto u nedavnom izveštaju Centra za strateške studije i međunarodne studije (CSSIS).

Vladini apologeti, s druge strane, tvrde da je zabrinutost za životnu sredinu finansijski i moralni luksuz koji si mogu priuštiti samo najrazvijenije zemlje, dok je siromašnijim vlastima prioritet ispuniti nagle potrebe za energijom i sačuvati radna mjesta, kao što su hiljade ljudi koje bi izgubile posao u Smederevu i Boru da Kina nije uskočila (tamo gdje bi, zaista, malo ko mogao).

“Suprotno kreditima i investicijama MMF-a ili EU-a, kineski novac dolazi brzo i sa manje strogim zahtjevima ili ograničenjima”, kaže Agnes Szunomár, docentica na Univerzitetu Corvinus u Budimpešti i govori: “A za neke zemlje Zapadnog Balkana, posebno Srbiju, postoji osjećaj da im je EU okrenula leđa, pa zašto onda igrati po njihovim pravilima? Zbog toga su ekonomski odnosi Srbije sa Kinom također politički potezi i obrnuto.”

Iako postoje političke prepreke pristupanju Srbije u EU, gore navedeni ekonomski argumenti nisu utemeljeni.

“ Kao prvo, Novi Zeleni Dogovor znači da je novac EU za velike projekte obnovljive energije sada još pristupačniji za balkanske zemlje koje nisu njene članice, kaže Iise.

Stoga, nije tačno da postepeno ukidanje rudnika uglja i privlačenje zajmova EU za zelenu infrastrukturu predstavlja „financijski luksuz“. Ukidanje visokih subvencija za ugalj širom zapadnog Balkana, politika koja destimulira dekarbonizaciju, pomoglo bi u promjeni iskrivljene percepcije i kalkulacija oko održivosti ugljena, navodi Investmentmonitor.

Iako srbijanska vlada veliča kineske investitore kao ekonomske mesije, vrijedi podsjetiti da krediti iz Kine gotovo uvijek zahtijevaju uključivanje kineskih građevinskih kompanija, radne snage i materijala, čime podrivaju pozitivne efekte prelijevanja za lokalnu ekonomiju - kao što je istaknuto u izvještaju CSSIS-a. Toliko o „spašavanju radnih mjesta“. Također, činjenica je da kineski infrastrukturni kreditri na zapadnom Balkanu (i mnogim dijelovima svijeta) rizikuju da postanu dužničke zamke, piše Investmonitor.

Nije kasno, ističe ovaj protal, za zemlje Zapadnog Balkana koje nisu članice EU da naprave strateški pomak ka zelenoj infrastrukturi, potez koji bi stvorio hiljade radnih mjesta okrenutih ka budućnosti. Srednjoročne i dugoročne koristi su neupitne, kako u pogledu finansija, javnog zdravlja, tako i okoliša, a da ne spominjemo put ka integraciji u EU. Kina tome nikako nije neizbježna prepreka; u stvari, postoji prilika da Peking pomogne zapadnom Balkanu u izgradnji prijeko potrebne infrastrukture na nivou EU.

Tekst na engleskom jeziku napisao Sebastian Shehadi za Investmentmonitor

Sa engleskog preveo Mirnes Baltić

Prošla je već godina od početka pandemije koronavirusa i nekoliko mjeseci otakako je širom svijeta počela imunizacija građana. Prema podacima do kojih je došla američka analitička i savjetodavna kompanija Gallup, 68 posto odraslih osoba pristala bi na vakcinaciju ako bi vakcina protiv koronavirusa bila dostupna bez ikakvih troškova.

Prema informacijama do kojih je došao Gallup u svom istraživanju, u Bosni i Hercegovini i zemljama okruženja svega 30 posto ispitanog stanovništva bi pristalo na vakcinaciju bez ikakvih troškova. Kada su u pitanju zemlje regiona, najbolje statističke podatke po pitanju vakcinisanja ima Srbija gdje je 35 posto ispitanog stanovništva Srbije istaklo da bi se vakcinisalo. Nakon Srbije slijedi Albanija za 34 posto te Crna Gora sa 33 posto. Međutim, kako se navodi u istraživanju, u većini zemalja procenti vakcinisanih nisu dostigli od 70 do 90 posto, a koje bi, prema mišljenjima stučnjaka,  trebalo postići kako bi se stekao imunitet krda u društvu.

Spremnost na vakcinaciju varira 

Spremnost ljudi da prime vakcinu protiv koronavirusa varirala je širom svijeta 2020. godine.  Statistika pokazuje da se spremnost za vakcinaciju kretala u rasponu od visokih 96 posto u Mjanmaru do niskih 25 posto u Kazahstanu. U 15 zemalja, uključujući Indiju, koja se trenutno bori s drugim katastrofalnim talasom virusa i gdje je manje od 10 posto stanovništva primilo jednu dozu, postotak stanovništva koji se želi vakcinisati protiv koronavirusa iznosio je između 80 i 89 posto. Taj broj je nešto manji u ostale 22 države, uključujući Veliku Britaniju, Njemačku i Brazil, koje se, također, suočavaju s masovnim porastom oboljelih od COVID-19. U tim zemljama između 70  i 79 posto osoba bilo je sklono vakcinisanju.

Gallupovo istraživanje za Wellcome Global Monitora iz 2018. pokazalo je da su ljudi u Istočnoj Evropi i bivšim sovjetskim državama pokazali najmanju stopu povjerenja kada su u pitanju vakcine. Sumnjaju, navodi se, u njihovu sigurnost i efikasnost.  Ljudi iz ova dva područja, također, su pokazali najnižu spremnost da se vakcinišu u 2020. godini.  

Mnoge zemlje u ove dvije regije, uključujući veći dio Balkana,  i bivše sovjetske države, također, dominiraju na listi mjesta na kojima su ljudi najmanje voljni primiti vakcinu protiv koronavirusa, čak i ako bi bila dostupna bez ikakvih troškova.  Gotovo tri osobe od 10 ispitanih, odnosno 29 posto širom svijeta reklo je da neće pristati na vakcinisanje, dok je tri posto ne zna da li bi primilo vakcinu ili je odbilo odgovoriti.  To bi značilo da 1,3 milijarde odraslih osoba nisu pokazale interes za vakcinisanjem. Ne iznenađuje što ovaj popis uključuje Rusiju i zemlje Istočne Evrope u kojima je malo ljudi reklo da će primiti vakcinu. Na popisu vode zemlje podsaharske Afrike Gabon i Kamerun, gdje dvije trećine stanovništva ne želi primiti vakcinu. Također, većina stanovništva u Senegalu, Togu i Namibiji su istakli da neće primiti vakcinu.

Pogled u budućnost

Budući da su se istraživanja provodila tokom 2020. godine, zemlje su bile u različitim fazama pandemije, ali u većini zemalja vakcine tek trebaju biti predstavljene javnosti.  Razumno je očekivati ​​da su se stavovi od tada mogli promijeniti, jer su vakcine postale dostupne većem broju ljudi. Na primjer, mišljenje o vakcinama u SAD-u promijenilo se tokom prošle godine. Skromna većina Amerikanaca, njih 53 posto, u vrijeme provođenja Svjetske ankete 2020. godine u septembru i oktobru izjavila je da bi pristala na vakcinisanje, što je bilo u skladu s drugim Gallupovim anketama u isto vrijeme.

Međutim, do marta 2021. godine, odnosno nekoliko mjeseci nakon početka vakcinisanja,74 posto Amerikanaca izjavilo je da će primiti jednu od vakcina koje je odobrila FDA ( op.a Američka uprava za hranu i lijekove), ukoliko bude dostupna bez ikakvih troškova, a 26 posto je izjavilo da ne bi. Čak i ako su se stavovi ljudi i u pojedinim zemljama promijenili kao što je slučaj u SAD, ti podaci su i dalje pokazatelj otpora javnosti prema vakcinaciji. 

 Ovo je najveći logistički izazov kada su u pitanju napori za masovno vakcinisanje. I dok se proces vakcinacije nastavlja u SAD-u i ostatku svijeta, u konačnici najveći izazov neće predstavljati zadovoljavanja potreba onih koji se žele vakcinisati, nego izgradnja povjerenja međupopulacijom koja će vjerojatno i dalje oklijevati. 

Albanija

Albanska ekonomija, koja je porasla za 3,3 posto, između 2015. i 2019, smanjila se za 4,7 posto u 2020. godini zbog zemljotresa i epidemije koronavirusa. Sa rastom izvoza, potrošnja i investicija, očekuje se da će albanska ekonomija ove godine porasti za 4,4 posto.

Bosna i Hercegovina

U izvještaju, koji je istakao da se BH ekonomija smanjila za 4 posto u 2020. godini, navedeno je da se očekuje da će ekonomija zemlje ove godine porasti za 2,8 posto.

Hrvatska

Prema izvještaju, hrvatsko gospodarstvo, koje je 2020. pretrpjelo gubitke zbog zemljotresa, kao i koronavirusa, porast će za 4,7 posto u 2021. godini oporavkom turističkog sektora kao i s učincima procesa cijepljenja.

Crna Gora

Ekonomija Crne Gore, čija se ekonomija u velikoj mjeri oslanja na turizam i strane investicije, smanjila se za oko 15 posto 2020. godine. Uprkos državnoj podršci, nezaposlenost se povećala u svim sektorima, a siromaštvo povećalo za 20 posto. Očekuje se da će se ekonomija zemlje, koja je 2020. godine doživjela veliku depresiju, kada se turizam smanjio za 90 posto, djelomično oporaviti i rasti za 7,1 posto u 2021. godini.

Kosovo

Na Kosovu, gdje se ekonomija smanjila za 6,9 posto u 2020. godini, oporavak treba započeti 2021. godine, ali očekuje se da će gubici biti nadoknađeni tek 2022. godine. Očekuje se da će kosovska ekonomija, koja je u proseku rasla za 3,6 posto godišnje između 2009. i 2019. godine, porasti za 4 posto 2021. godine.

Sjeverna Makedonija

Pandemija je uzrokovala pad od 4,5 posto u ekonomiji Sjeverne Makedonije 2020. godine. Očekuje se da će stopa rasta 2021. godine iznositi 3,6 posto nakon godine u kojoj je zemlja pokazala najgore ekonomske performanse od svoje neovisnosti.

Srbija

Procjenjuje se da će Srbija, čija je ekonomija porasla za 4,2 posto u 2019. godini, a smanjenje njene ekonomije ograničena na 1 posto u 2020. godini, uprkos pandemiji, rasti za 5 posto u 2021. godini.