Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović i sin Alije Izetbegovića, u razgovoru za agenciju Anadolu govorio je o ocu, njegovom životu i djelima, odnosu prema stranim zvaničnicima i ulozi u najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini, ratu '90-ih godina.

Život i djelo Alije Izetbegovića, i 21 godinu nakon njegove smrti, svojevrsni su uzor mnogim ljudima, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u brojnim drugim zemljama. Brojni su njegovi savjeti kojim se vode ljudi u Bosni i Hercegovini i svijetu.

"Mladima bih preporučio njegovu knjigu 'Moj bijeg u slobodu', jer ju je Alija Izetbegović faktički napisao u zatvoru, kada je imao jako puno vremena. To su njegove misli, njegovi nasihati, ali i misli drugih ljudi, osvrt na historijska događanja, čak i geografske činjenice. On je bio islamski pisac, mislilac, ali je bio i državnik i vojskovođa koji je napravio vojsku nakon 500 godina, a koja je u nevjerovatnim uslovima uspijevala da nadjača snažnije vojske od sebe, da napravi državu", istakao je Izetbegović.

Smatra da se itekako treba upoznati sa djelom i mišlju Alije Izetbegovića.

"Ustvari, njegov čitav život je poruka da se, ako ste na pravim vrijednostima, sa pravim uvjerenjem, upornošću i strpljenjem sve može nadvladati. To je poruka života rahmetli Alije Izetbegovića. Komunistički svijet koji je išao odavde do Kine, Sibira, Indokine, izgledao je nesavladiv, a mi smo bili unutar njega. On je uzimao ljudima živote i slobodu kako je htio. Jedan naopaki sistem koji se pozvao na socijalnu pravdu, a da bi sve to pretvorio u užasne nepravde, konc-logore, gole otoke, a pri tome nije dopuštao kritiku. Za riječ se išlo u zatvor. Alija Izetbegović mu se suprotstavio i onda je dva puta bio na robiji, među zatvorskim zidovima", podsjetio je Izetbegović.

Jednoga dana, kako je kazao, nestao je taj komunistički svijet.

"Tada je Alija Izetbegović izašao na slobodu i postao predsjednik. Jedan mali čovjek je nadvladao. Slična stvar je bila sa opkoljenim Sarajevom. Dakle, više nisu zatvorski zidovi, ali imamo opkoljeno Sarajevo, a Alija Izetbegović je u zgradi Predsjedništva koja je dobila 206 direktnih pogodataka artiljerijskim oružjem. Tada su ranjeni lični pratioci Alije Izetbegovića, neki teško. Tri stana, koja je promijenio tokom rata, su pogođena i spaljena, tri automobila u kojim se vozio. On je sve to izdržao. Jednoga dana, nema više te sile koja drži pod opsadom Sarajevo, nema te vojske koja je počinila genocid, a rahmetli Alija je ostao. To je poruka njegovog života", istakao je Izetbegović.

- Alija Izetbegović u privatnom životu -

O Aliji Izetbegoviću govore njegova djela dostupna javnosti. Međutim, malo stvari je poznato iz njegovog privatnog života.

"On nije bio čovjek koji je tako lako dijelio savjete. Pisao je ono što je smatrao da bi ljudima moglo biti od koristi ili zanimljivo, ali nije, da tako kažem, puno pametovao. Jeste svojim načinom života. Nikada me nije stavio pred sebe pa me puno savjetovao. Bio je dobar i tolerantan otac. Puštao me je da pravim neke greške, da učim na njima i da se malo opečem u životu. A takva iskustva čovjeka najbolje usmjere i upute. On je za mene bio kao neki anker za kojeg sam se uvijek držao, za kojeg sam znao da može sve da riješi. Dakle, porodične i moje eventualno probleme, probleme naroda koji je izložen agresiji. To je bio rahmetli Alija Izetbegović, jedan dobri, dobronamjerni, sposobni čovjek koji prašta i uvijek iznova ruku pruža. S kojim ste, ne samo otac i sin, nego i prijatelj s kojim možete o bilo čemu da pričate. Bio je idealan i strpljiv sagovornik za razne teme", kazao je njegov sin za Anadolu.

U sjećanje su mu se najviše urezale te neke slike iz ranog djetinjstva.

"Jako sam ga volio. Volio sam samo da ga vidim. Bio je često odsutan pa bi ga poželio. Pravio je neke centrale u Crnoj Gori pa ga nije bilo mjesecima. Ujutro se budim, a on u krevetu pored mene. To su neke prve slike koje sam zapamtio. Mnogo toga smo zajedno prošli i mnogo je slika koje su bile i teške i lijepe", pojasnio je Izetbegović.

Sjeća se da je bilo mnogo i lijepih i ružnih, sretnih i tužnih trenutaka kojim su zajedno svjedočili.

"Alija Izetbegović je proveo devet godina na robijama, dva zatvora, dva rata, genocid...", pojasnio je Izetbegović.

Prema njegovom mišljenju, najtužnije vrijeme je bilo početak ljeta 1992. godine kada je masovno krenula oružana sila na Bosnu i Hercegovinu i kada su formirani koncentracioni logoru i kada je krenulo ubijanje.

"Alija to nije mogao da zaustavi. Kulminacija je bila par godina iza toga, u Srebrenici. Vjerovatno je to ipak za njega bio najteži dan, kada su mu javili da pada Srebrenica, da odvode ljude, da ljudi nestaju, da se registruju masovna stratišta i grobnice, a NATO neće da reaguje. To je vjerovatno najteži momenat. Tu je i neki bajram kada je otišao da razgovara sa paraplegičarima i satima se nije vratio. Ne znam da li sam ga ikada vidio nesretnijeg nego kada se vratio tog dana. Poslije višesatnog razgovora sa paraplegičarima, ljudima koji su ostali u kolicima, momci, naši borci...Tada je možda bio najneraspoloženiji u životu", ispričao je Izetbegović.

Sjeća se i lijepih trenutaka, kada je njegov rahmetli otac bio sretan čovjek.

"Bio je porodičan čovjek, jako vezan za porodicu. Smatrao je da je to najveća vrijednost. Smatrao je da je najbitnije da čovjek čuva zdravlje i porodicu. Jako nas je volio, a i mi njega. Tu je dolazak prvog unučeta. Čekali smo ispred bolnice, a kada je čuo da je njegova najstarija kćerka rodila zdravo dijete i da je i ona dobro, mislim da sam ga tada vidio kao najopuštenijeg. Poslije će biti još velikih događaja. Alija će se od zatvorenika prevoriti u predsjednika. Bili su neki obrati u njegovom životu. Bilo je i u ratu uspjeha naše Armije, bilo je momenata kada je bio dobro raspoložen. Međutim, mislim da se njegovo dobro raspoloženje vezalo za neke obične stvari, da se provede vrijeme s porodicom, da ode na izlet sa prijateljima, unučadima", kazao je Izetbegović.

- Alija Izetbegović i Yasser Arafat -

Radeći na pripremi sadržaja u povodu godišnjice smrti rahmetli Alije Izetbegovića u Arhivu Bosne i Hercegovine smo pronašli njegovo pismo upućeno bivšem palestinskom predsjedniku Yasseru Arafatu. Izetbegović je podsjetio na stav njegovog rahmetli oca kada je riječ o Palestini i palestinskom narodu prije više od pet decenija.

"Rahmetli Alija Izetbegović i Yasser Arafat su imali jako dobre odnose, razumijevanje i simpatiju. Dva uporna borca koja su izdržala teška iskušenja boreći se, jedan za slobodu ovdje u Bosni i Hercegovini, a zatim i za samu državu Bosnu i Hercegovinu, a drugi za slobodu Palestinaca i državu Palestinaca. Jako su se dobro razumjeli. Nekako su zajedno i otišli. Postoje zadnja pisma koja je rahmetli Alija Izetbegović uputio Arafatu iz bolnice, možda 15-tak dana prije nego što će preseliti na bolji svijet i odgovor Yassera Arafata", kazao je Izetbegović.

Kada je riječ o Palestini, istakao je da je rahmetli predsjednik Izetbegović prije 55 godina napravio relativno kratak ali sažet osvrt na genezu onoga što se u to vrijeme dešavalo na tom području.

"Jako dobar materijal i dijagnoza stanja koja se nije mnogo promijenila u ovih 50-ak godina, samo se pooštrila i intenzivirala agresija Izraela nad Palestinom i Palestincima. Alija Izetbegović konstatuje da se ustvari radi o jednom nasilnom konceptu, pokušaju da se sebi daju veća prava nego što ima ostali dio ljudskog roda. Da se sebi, kao nekom izabranom narodu, dopusti nešto što nikome drugom nije dopušteno, što ovih dana kulminira u Gazi. Alija Izetbegović konstatuje da je krivica i Arapa i muslimana generalno što su svojom slabošću dali za pravo Izraelu da se tako ponaša. Da zaista misli da može da dođe na tuđu teritoriju, da je otima, da otima imovinu ljudi, da ih istjeruje iz kuća, da ih stavlja u zatvor, da im uzima živote, kao što to sada gledamo u Gazi. Smatra da je slabost i loša reakcija ohrabrila Izraelce da konačno pokušaju da dovrše taj projekat 'velikog Izraela'. Alija, prije 55 godina, poziva Arape i muslimane da i zbog sebe i zbog Jevreja ojačaju i daju pravi odgovor", istakao je Izetbegović.

Podsjetio je da je rahmetli predsjednik tada pozvao Arape i muslimane da naprave mir i red u Palestini i samom Al-Qudsu (Jerusalem), koji ne pripada samo Jevrejima.

"Uvijek se pred jakim nasilnikom povlače ljudi. To stalno gledamo kroz historiju. Gledali smo i kada je Hitler radio šta je radio Jevrejima, kako su se drugi povlačili pred njim. Čak u to vrijeme Jevreji nisu bili dobrodošli u neke zemlje, nisu im davali azil, da ne bi naljutili Hitlera. On je potrajao desetak godina i otišao. Bog svima da vrijeme, a potom im ga uzme. Mislim da će slična stvar biti i sa Izraelom, samo što će ovaj put to vjerovatno biti veoma dramatično", kazao je Izetbegović za AA.

Mišljenja je da bi na Bliskom istoku moglo doći do vrlo loših scenarija.

"Međutim, mislim da se ovoga puta neće povući ljudi pred nasiljem Izraela. Ako ovako nastavi, Izrael će ući u sukobe sa Libanom, susjednim zemljama, Iranom, koji mogu da se pretvore u agoniju za Izrael. Nadam se da nećemo doći do nekih Biblijskih scenarija, armagedona itd. Treba sve učiniti da se zaustavi Izrael, da se pomogne i jevrejima da dođu do jedne države koja može da živi u miru sa svojim susjedima. Nije cilj niti rješenje da se ukine Izrael, treba napraviti ono što traže Ujedinjene nacije - dvije države koje žive u miru jedna pored druge", istakao je Izetbegović.

Izetbegović smatra da bi Izrael mogao da živi u miru sa svojim komšijama.

"Međutim, on pokušava da dominira, nadjačava, ubija, silom uzima ono što misli da je njegovo pravo. To je ustvari jedna fašistička ideologija koja misli da ima pravo na te stvari. Nažalost, cionisti iz vlastitog iskustva nisu naučili. Na svojoj koži su osjetili šta je fašizam, a sada rade slične stvari", rekao je Izetbegović.

- Odnos Alije Izetbegovića i Recepa Tayyipa Erdogana -

Poznata je priča o posjeti sadašnjeg turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Aliji Izetbegoviću dok je bio u bolnici.

"Imamo mi, kao porodica, različite veze za Turskom. Između ostalog, Alijina jedna nana je iz Uskudara u Turskoj. Alija je djelimično i genetski vezan sa Turcima. Međutim, mislim da većina Turaka i ne zna za ovu činjenicu, ali su prepoznali nešto u njemu. I dan-danas na njegovom mezaru su ljudi iz Turske. Vjerovatno je to tako jer je bio dobar musliman, intelektualac, a uz to sve i ratnik koji je vodio svoju zemlju do pobjede", pojasnio je Izetbegović.

Naglasio je da Turci jako vole život i djelo Alije Izetbegovića, a da je on jako volio Istanbul.

"To je bio grad u koji je on najradije odlazio. Zatim dolazi Recep Tayyip Erdogan, harizmatični, u tom času vjerovatno i najbolji gradonačelnik na svijetu, koji rješava hronične probleme Istanbula, a koji su izgledali nerješivi. Zatim je Erdogan postao i vrlo uspješan premijer Turske, koji je također rješavao probleme te zemlje, vraćao samopouzdanje, vratio demokratiju i slobodu u Tursku. Alija ga je prepoznao kao takvog. Njih dvojica su slični, i kao muslimani u politici, koji su se oslanjali na neku muslimansku, islamsku agendu. Koji se nisu stidjeli toga i koji su razbijali komplekse svog naroda kroz to", poručio je Izetbegović.

Dok je rahmetli Alija Izetbegović ležao u bolnici, posjetio ga je Erdogan.

"Pozvao je Erdogana koji mu je došao možda dan, dva pred smrt. Ostavio mu je u emanet da se brine za Bosnu i Hercegovinu. Alija Izetbegović je procijenio da Erdogan neće izdati amanet. Puno je onih koji očekuju podršku od Turske ili predsjednika Erdogana. Međutim, Alija mu je na ovaj način stvorio obavezu. Erdogan nosi taj amanet i uvijek mi to napomene, kaže da se amanet mora izvršiti. To je možda jedna od posljednjih dobrih stvari koje je rahmetli Alija uradio faktički u posljednjim satima života", dodao je Izetbegović.

- Ko je bio Alija Izetbegović -

Prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović umro je 19. oktobra 2003. godine od zatajenja srca. Prema procjenama, posljednjem ispraćaju Alije Izetbegovića prisustvovalo je više od 100.000 ljudi, kao i veliki broj bosanskohercegovačkih i međunarodnih zvaničnika. Pretpostavlja se da je to bio najveći broj ljudi koji je ikada prisustvovao nekoj dženazi u Sarajevu.

Alija Izetbegović bio je prvi predsjednik međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i vrhovni komandant Armije RBiH tokom agresije na BiH. Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, a umro je 19. oktobra 2003. godine u Sarajevu. Sahranjen je na šehidskom mezarju "Kovači" u Sarajevu.

Odrastao je i školovao se u Sarajevu, gdje je i diplomirao na Pravnom fakultetu. Kao pravni savjetnik, radio je u više sarajevskih preduzeća. Zbog svojih političkih opredjeljenja i djelovanja dva puta je zatvaran i osuđivan. U poznatom, politički montiranom, "Sarajevskom procesu", kao prvooptuženi u grupi od trinaest muslimanskih intelektualaca, osuđen je na 14 godina zatvora.

Pokrenuo je formiranje Stranke demokratske akcije i na prvoj osnivačkoj skupštini SDA, 25. maja 1990. godine, postao njen prvi predsjednik. Nakon pobjede SDA na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima, 1990. godine, Izetbegović je izabran za prvog predsjednika Predsjedništva Republike BiH.

Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora, 1996. godine, izabran je za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.

Poslije deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, 2000. godine, podnio je ostavku na mjesto člana Predsjedništva BiH. Autor je većeg broja publicističkih radova, studija i knjiga koje su prevedene na više svjetskih jezika.

AA

Njegova priča je priča o istinskom zalaganju. Ammar Muderizović je prvi pilot u Evropi koji je ujedno i hafiz Kur'ana. O svom životnom pozivu za Balkan News Muderizović kaže: Uvijek se ide daleko, tamo gdje postoji dovoljno volje i ljubavi.

- San o upravljanju avionima -

Ammar Muderizović rođen je i odrastao u Novom Pazaru. Nakon osnovne škole upisuje medresu Gazi Isa-beg.

- U medresi sam bio skroz odličan učenik. Tada sam počeo da učim Kur'an napamet i u roku od dvije i po godine sam ga naučio. Još kao dijete želio sam biti pilot. Uvijek mi je to bilo fascinantno i interesantno, ali mi je isto tako izgledalo nemoguće. Od djetinjstva sam se divio avionima i informaciji da metal koji je težak 130 tona ili 100 tona može da se podigne u vazduh i da ide brzinom kojom ide, preko 1.000 kilometara na sat. To mi je bilo fascinantno. Kako sam odrastao i proširivao svoje vidike shvatio sam da to uopšte nije nemoguće već da čovjek treba da se potrudi i da radi na tome, da možemo ostvariti šta god poželimo samo ako stvarno to želimo i ako se tome posvetimo, kaže Muderizović.

Pilotsku školu upisuje krajem 2017. i početkom 2018. godine, a završava je 2020. prije svih - prvi u svojoj klasi.

- Školovanje za pilota može da traje minimum dvije ili dvije i po godine, a maksimalno može da traje doživotno. To znači da je završavanje te škole i obuke zavisi od toga koliko se potrudiš. Ja sam bio u klasi od 30 pilota i prvi sam u klasi koji je završio za malo manje od dvije i po godine. Prva osoba koja je završila klasu poslije mene bila je nakon osam-devet mjeseci. Bio sam napredan, ozbiljno sam učio i trudio se, kaže Muderizović.

- Posao u Wizz Airu -

Prepoznajući takav trud, pilotska škola Linx Aviation nudi svom dojučerašnjem učeniku da postane instruktor.

- Direktor škole mi je ponudio mjesto instruktora i prihvato sam, godinu i po dana sam obučavao ljude koji nisu kročili u avion. Nakon toga, u novembru 2022. dobio sam poziv za razgovor u najvećoj evropskoj low-cost kompaniji Wizz Air. Intervju je trajao dva dana, pitanja su bila rigorozna: teorijsko znanje, test inteligencije, testovi engleskog jezika, razne vježne na simulatoru. Prošao sam sve testove i Wizz Air mi je dao ponudu da postanem njihov pilot i da radim za tu kompaniju. Pristao sam. Nisam mogao doći odmah i postati pilot već postoje obuke koje se moraju proći. U januaru kreće obuka koja će trajati mjesec ili mjesec i po dana, to je priprema za veliki avion, specijalizacija za Airbus 321, avion koji prima 230 putnika, kaže Muderizović.

Njegova baza bit će u Gruziji odakle će letjeti na mnoge destinacije: Barcelona, Madrid, Paris, London, Berlin, Frankfurt, Minhen, Dizeldorf, Abu Dabi, Litvanija, Estonija, Maldivi...

Iako su putovanja najveća prednost posla pilota, odricanja su ogromna.

- Najveća prednost ovog posla jesu putovanja, upoznavanja novih ljudi i novih kultura. Meni je upravo to proširilo vidike, dosta sam stvari vidio kroz vjeru i tako sam sebi dokazao da sam na pravom putu. Ali put do ovog mjesta nije idealan. Zato je moj savjet bilo kome ko želi da upiše ovu školu sljedeći: ako to volite, ako to stvarno želite onda neće biti teško. Ali ako niste sigurno u ono što želite, onda razmislite jer odricanja su ogromna, trud je ogroman, trnovit je put da se stigne ovdje gdje sam ja. Takav put je doslovno suze i znoj. Ali ako osoba to želi onda sigurno može da uspije, zaključuje.

Vijest o prvom pilotu hafizu u Evropi brzo se proširila Balkanom.

- Dobio sam mnogo komentara i svi su bili pozitivni. Iz Novog Pazara sam prvi pilot koji je krenuo tim putem i osoba koja je uspjela da postane pilot. Neke ljude sam i motivisao, dvije osobe iz Novog Pazara su započele svoje školovanje. Ljudi su uglavnom oduševljeni, ali ima ta lijepa izreka: Kad fudbaler da go, svi se raduju, ali niko ne zna koliko je treninga zapravo iza tog postignutog gola, koliko je truda i muke iza toga. Isto je i ovdje. Put koji sam prošao je bio trnovit, posebno u vrijeme pandemije koja je bila otežavajuća okolnost u svijetu avijacije. Ali sam uspio, završava Ammar. 

Amina Zornić/Balkan News 

- Omicron varijanta -

Tarik Jašarević, glasnogovornik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u razgovoru za Balkan News podsjetio je kako je 2022. godinu obilježila pojava omicron varijante virusa COVID-19 te da je broj slučajeva zaraze ovim sojem bio ogroman.

- Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji je u 2022. godini prijavljeno blizu 360 miliona slučajeva, što je više od polovine prijavljenih slučajeva COVID-19 prijavljenih od početka pandemije i više nego prethodne dvije godine zajedno, iako znamo da je broj stvarnih slučajeva višestruko veći. Stopa pozitivnosti testova gotovo se utrostručila 2022. u usporedbi s prve dvije godine pandemije zajedno (20% naspram 7%). U 2022. prijavljeno je da je oko 1,2 miliona smrtnih slučajeva uzrokovanih COVID-19. To je otprilike jedan od pet prijavljenih smrtnih slučajeva uzrokovanih COVID-19 tokom pandemije. Trenutno, svake sedmice prijavljuje se između 8.000 do 10.000 smrtnih slučajeva, kaže Jašarević.

- Manje vakcinisanih - 

Pojašnjava da je tokom ove godine u svijetu primljeno više od četiri milijarde doza vakcina što je za polovinu manje nego 2021.

- Do kraja novembra 2022. oko 80 posto zdravstvenih radnika i starijih osoba (60+) završilo je primarno cijepljenje. To je pohvalno, ali još mnogo toga treba učiniti i u 2023. Samo jedna od pet osoba u zemljama s niskim dohotkom je vakcinisana. U tim zemljama imamo slučajeve da, oni koji su najrizičniji - posebno stariji, nisu primili nijednu dozu vakcine, kaže glasnogovornik WHO.

Tvrdi kako je, još uvijek, pristup dijagnostici i liječenju COVID-19, osim kortikosteroidima, i dalje neprihvatljivo nedostupan i nejednak u svijetu.

- Moramo nastaviti ulagati i planirati dugoročne zdravstvene utjecaje jer je virus još uvijek tu i imamo i dalje više pitanja nego odgovora. Mora se više uraditi i na unaprjeđenju nauke i inovacija. Testiranje i sekvenciranje koje je neophodno za bolje razumijevanje evolucije virusa COVID-19 i dalje je u padu na globalnom nivou i nije globalno reprezentativno (većina sekvenci dijeli se iz zemalja s visokim prihodima). WHO i partneri također su zabrinuti jer nemamo odgovarajuće podatke za brzu, pouzdanu i robusnu procjenu varijanti SARS-CoV-2 i što je nadzor nad interakcijom ljudi i životinja ograničen, odakle bi mogla doći sljedeća varijanta što izaziva zabrinutost, kaže Jašarević.

Uprkos svemu navedenom, zaključuje, svijet je u mnogo boljoj situaciji nego ranije.

WHO očekuje da će u 2023. kriza izazvana virusom COVID-19 biti potpuno okončana.

- Iako naš rad s ovim virusom nije završen, trebali bismo slaviti i učiti iz napora toliko ljudi širom svijeta. Nastavit ćemo neumorno raditi na okončanju vanrednog stanja, rješavanju problema nejednakosti, ulaganju u istraživanja i jačanju radne snage.

Pandemija nije bio zdravstveni problem.

Godina 2022. bila je još jedna vrlo izazovna godina za zdravlje ljudi u svijetu: bila je to treća godina pandemije, imali smo globalnu epidemiju boginja, izbijanje ebole u Ugandi; ratove u Etiopiji i Ukrajini; izbijanje kolere u više zemalja; suše i poplave na širom prostoru Roga Afrike i Sahelu; poplave u Pakistanu; i brojne druge hitne zdravstvene situacije.

- Sukobi širom svijeta - 

- Da ne spominjemo brojne druge prijetnje zdravlju s kojima se ljudi suočavaju iz godine u godinu, zbog zraka kojeg udišu, proizvoda koje konzumiraju, uslovima u kojima žive i rade te nedostatku pristupa osnovnim zdravstvenim uslugama. Ipak, kako se 2022. bliži kraju, imamo razloga za nadu. Pandemija je značajno, globalna epidemija majmunskih boginja jenjava, a u Ugandi više od tri sedmice nismo imali slučajeva ebole. Uz epidemije, klimatske krize i druge hitne situacije, sukobi su ove godine ugrozili zdravlje miliona ljudi u Afganistanu, Etiopiji, Siriji, Ukrajini i Jemenu. U svim tim zemljama ugroženo je zdravlje ljudi, kaže Jašarević.

WHO je 2022. potvrdio je više od 1.000 zdravstvenih izazova u 16 zemalja, s 220 smrtnih slučajeva i 436 povrijeđenih. Takvi izazovi su kršenje međunarodnog humanitarnog prava i kršenje ljudskih prava.

A kako bi se preventivno djelovalo u slučaju novih potencijalnih pandemija u budućnosti, ovog mjeseca su države članice WHO-a odlučile izraditi prvi pravno obavezujući sporazum. O njemu će se govoriti u februaru 2023.

- Ovaj Sporazum Međuvladinog pregovaračkog tijela (INB), koji se sastoji od 194 zemalja članica WHO-a, je prekretnica u globalnom procesu učenja iz pandemije COVID-19 i sprječavanja ponavljanja razornih posljedica koje smo imali širom svijeta. Zemlje su poslale jasnu poruku da svijet mora biti bolje pripremljen, koordinisan i podržan kako bi zaštitio sve ljude, bilo gdje. Odluka o ovom sporazumu je velika prekretnica na putu da učinimo svijet sigurnijim, zaključuje Jašarević.

Amina Zornić/Balkan News 

"Radimo sve, sarađujemo sa Sjedinjenim Američkim Državana, radimo sa Evropskom unijom, sa drugim partnerima kako bismo osigurali da ono što je stalno iznova rečeno, a to je da se sankcije ne odnose na hranu i đubriva, pretoči u stvarnost, a nama su jako potrebna ruska đubriva u trenutku kada vidimo kršenja na tržištu đubriva", rekao je Guterres u intervjuu AA uoči 77. zasjedanja Generalne skupštine UN-a koje počinje 20. septembra u New Yorku.

Guterres je govorio o geopolitičkim podjelama koje uključuju najveće sile - Kinu, SAD i Rusiju, klimatskim promjenama, rusko-ukrajinskom ratu, posredničkim naporima Turkiye i reformama Vijeća sigurnosti UN-a.

U nastavku teksta su isječci iz intervjua s generalnim sekretarom UN-a.

AA: Dok se globalni lideri pripremaju za 77. zajedanje Generalne skupštine UN-a iduće sedmice u New Yorku koju biste poruku imali za njih i koja biste obavezivanja željeli vidjeti od njih ove godine?

Guterres: Moja glavna poruka je da moramo premostiti geopolitičke podjele. Sadašnje geopolitičke podjele koje uključuju najveće sile - Kinu, Sjedinjene Američke Države (SAD) i Rusiju - takve su da paralizuju rješenja mnogih problema s kojima se suočavamo. Klimatske promjene razaraju zemlje. Upravo sam došao iz Pakistana. Ne možete ni zamisliti kako je vidjeti poplavljeno područje koje je triput veće od moje zemlje, Portugala, i patnje uzrokovane time. Sukobi se množe sa dramatičnim posljedicama ne samo za one koji se bore, već i za ostatak svijeta. Pogledajte rat u Ukrajini: posljedice u kontekstu finansijske situacije zemalja u razvoju, sigurnost hrane u zemljama u razvoju, pristup energiji u zemljama u razvoju, a ujedno i rješavanje budućih pandemija. Vidjeli smo kako svijet nije u stanju biti ujedinjen u rješavanju COVID-a 19. Možda ćemo se suočiti sa gorom pandemijom za nekoliko godina. Dakle, ovo je trenutak da zemlje shvate da je svijet u opasnosti, da je međunarodna zajednica svjedok dramatične nejednakosti koja raste, sa ogromnim potencijalom za tenzije, za nemire, za sukobe, a mi moramo u pogledu različitih pozicija, s obzirom na različite vizije, da pronađemo način da se udružimo i da se zajedno pozabavimo izazovima koji bi mogli uništiti nas kao međunarodnu zajednicu i uništiti planetu.

AA: Govorili ste i o ratu u Ukrajini koji ne pokazuje znakove kraja, s obzirom na oružje koje stiže u zemlju. I čini se da je Ukrajina odlučna da svojom kontraofanzivom preuzme punu kontrolu nad svojim teritorijama. Vidite li izglede za prekid vatre ili mirovne pregovore u skorije vrijeme? Ili se bojite dugotrajnog rata u Ukrajini kao u Siriji, Jemenu ili Libiji?

Guterres: Mislim da će trebati neko vrijeme. Nadam se da neće zauvijek trajati, kao što se ponekad čini da traju druge krize. Ali mislim da će biti potrebno neko vrijeme da strane dođu do trenutka u kojem shvate potrebu za prekidom vatre i shvate potrebu za uspostavljanjem mira na osnovu Povelje UN-a i međunarodnog prava. Ali to ne znači da do toga nema puno posla. I moram reći da su Sekretarijat UN-a i Turkiye bili solidni partneri u rješavanju nekih dramatičnih posljedica rata u Ukrajini. Inicijativa za crnomorsko žito je bila moguća zahvaljujući posredovanju Sekretarijata UN-a i Turkiye. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan i ja smo lično angažovani da osiguramo da se ona nastavi, da se vremenom produži… i trenutno razgovaramo o mogućnosti izvoza ruskog amonijaka naftovodom koji prelazi Ukrajinu. Stoga smo naporno radili zajedno, Turkiye i UN, kako bismo minimizirali uticaj rata u Ukrajini. Samo da navedem primjer, danas sam razgovarao s ruskim predsednikom Vladimirom Putinom. Predsjednik Erdogan će se sastati s njim u Samarkandu (Uzbekistanu, na samitu Šangajske organizacije za saradnju ovog četvrtka i petka). I vjerujem da će naše poruke biti vrlo slične, bilo kada radimo s Ukrajinom ili s Ruskom Federacijom, a interes Turkiye i interes UN-a je mir.

AA: Vi ste blisko sarađivali s Turkiye na dogovoru o žitu između Ukrajine i Rusije. Prošle sedmice smo čuli pritužbe ruskih vlasti da nisu u mogućnosti da izvoze vlastitu hranu i đubriva uprkos sporazumu. Ugovor je prvobitno potpisan na 120 dana i trenutno postoji zabrinutost da neće biti produžen. Da li vas to zabrinjava? I mislite li da sporazum treba revidirati ili proširiti kako bi se riješila zabrinutost Rusije?

Guterres: Ne bavim se brigama. Bavimo se rješavanjem problema. Dakle, prvi problem koji treba riješiti je pristup ruske hrane i đubriva međunarodnim tržištima. Još uvijek postoji niz prepreka. Radimo sve, sarađujemo sa Sjedinjenim Američkim Državana, radimo sa Evropskom unijom, sa drugim partnerima kako bismo osigurali da ono što je stalno iznova rečeno, a to je da se sankcije ne odnose na hranu i đubriva, pretoči u stvarnost, a nama su jako potrebna ruska đubriva u trenutku kada vidimo kršenje tržišta đubriva. U mnogim dijelovima svijeta ljudi ne siju ili ne obrađuju svu zemlju koju imaju zbog nedostatka đubriva. Mi smo s našim ruskim kolegama uključeni u pregovore koji imaju za cilj izvoz ruskog amonijaka preko Ukrajine. Jedna od stvari koja je bila jasna je da će se time stvoriti uslovi da se program produži, posebno ako će taj biti koncipiran na način koji je od koristi objema zemljama. Tako da radimo naporno kako bismo sačuvali dobitke i proširili ih, i opet ovo je oblast u kojoj je saradnja s Turkiye uvijek izuzetno važna.

AA: Govorite o naporima, ali u isto vrijeme vidimo masovno raseljavanje, ozbiljna kršenja ljudskih prava, otmice djece radi usvajanja. Prošle sedmice smo čuli od UN-a da postoje vjerodostojni izvještaji o prisilnom premještanju ukrajinske djece u Rusiju na usvajanje. Rusija je optužena da je prisilno deportovala 900.000 do 1,6 miliona Ukrajinaca na ruske teritorije, a postoje optužbe i za ratne zločine. Mislite li da su u Ukrajini počinjeni ratni zločini?

Guterres: Odluku će donijeti sudovi. Imamo Međunarodni krivični sud koji djeluje u Ukrajini. Na Međunarodnom krivičnom sudu je da u potpunosti istraži i da djeluje kao sud. Znamo da postoje ozbiljne povrede ljudskih prava. Kancelarija visokog komesara za ljudska prava je bila aktivna i bila je jasna u svojim stavovima. Znamo da postoji niz drugih aspekata u kojima ljudi pate na različite načine. Naš interes je da osiguramo da međunarodno humanitarno pravo prevlada i da će se poštovati prava ljudi, bilo na teritoriji pod kontrolom Ukrajine ili unutar teritorije pod kontrolom Rusije u Ukrajini ili unutar Ruske Federacije. I naravno, zamolio sam Visoku komisiju Ujedinjenih nacija za izbjeglice da bude posebno pažljiva na situaciju ljudi koji su možda premješteni protiv svoje volje.

AA: UN se suočava s krizom finansiranja humanitarne pomoći, ali to nije bio slučaj za kada je u pitanju Ukrajina. Martin Griffiths, šef UN-a za humanitarnu pomoć, također je govorio o tome i rekao da zemlje donatori nisu pružile vevelikodušnost drugim ljudima koju pokazuju prema Ukrajincima. Kakvu poruku imate za ove zemlje donatore koje nisu bile tako velikodušne prema Sirijcima, Libijcima, Etiopljanima i mnogim drugim?

Guterres: Veoma jasna poruka. Tim zemljama je potrebna podrška i biće nezamislivo da se humanitarna pomoć u Ukrajini finansira izostankom podrške stanovništvu u ekstremnoj opasnosti i ekstremnoj patnji u različitim drugim dijelovima svijeta. Mislim da je donatorska zajednica u stanju da shvati da podrška Ukrajini i ukrajinskom narodu ne može biti na uštrb podrške dramatičnim humanitarnim situacijama sa kojima se suočavamo u različitim dijelovima svijeta.

AA: Sada govorimo o Vijeću sigurnosti UN-a. Oni koji su zaduženi za održavanje mira i sigurnosti u Vijeću sigurnosti bili su i sami izazivači problema: Rusija koja je pokrenula sveobuhvatni rat protiv Ukrajine, Kina koja je blokirala odluke o Mijanmaru, a SAD blokirala rezolucije UN-a o izraelsko-palestinskom sukobu. Znamo da biste željeli reforme, ali ste i rekli: "Nemam iluzija o mogućnosti da to uradimo odmah". Vidite li nedostatak spremnosti za reforme kao prijetnju budućnosti Ujedinjenih nacija?

Guterres: Počeo sam ovaj intervju govoreći o geopolitičkim podjelama. Spomenuo sam tri zemlje, koje ste upravo i sami spomenuli. Tako da mislim da se veoma dobro razumijemo. Vjerujem da je na sjednici koja je održana 2021. i 2022. došlo do važnog koraka. Prije svega, Generalna skupština je jasno zauzela niz pozicija u kojima je Vijeće sigurnosti zakazalo. I drugo, sada je određeno da kad god se stavi veto u Vijeću sigurnosti, zemlja koja je to učinila mora otići u Generalnu skupštinu da obrazloži svoju odluku, a zatim će se održati opšta rasprava u Generalnoj skupštini. To znači da postoji sve veće prepoznavanje efekata paralize Vijeća sigurnosti. Zato nemam iluzija o dimenziji reformi koje su moguće. Ali neke stvari se mijenjaju. I mislim da su se u posljednjih godinu dana mijenjale u pravom smjeru.

AA: Rat u Ukrajini je skrenuo globalnu pažnju sa drugih sukoba u Siriji, Libiji, Jemenu i Etiopiji, a u izvještaju Međunarodne nezavisne istražne komisije Ujedinjenih nacija o Siriji navodi se da je ta zemlja u opasnosti od povratka u borbe većih razmjera. Koliko ste zabrinuti zbog ovih zaboravljenih sukoba?

Guterres: Nisam baš zabrinut. Mislim, mi smo veoma aktivni u Siriji. Veoma smo aktivni u Libiji. Veoma smo aktivni u Jemenu, gdje je primirje još uvijek na snazi i moramo ga obnoviti. Aktivni smo u Afganistanu. Aktivni smo u Sahelu. Aktivni smo u Somaliji. Ne postoji vruća tačka na svijetu u kojoj nismo aktivni. A činjenica da imamo rat u Ukrajini ni na koji način ne potkopava našu posvećenost i našu akciju, odnosno borbu za mir i sigurnost svuda u svijetu.

AA: Klimatske promjene su bile jedan od vaših prioriteta. Kada govorite o klimatskim promjenama, spominjete i svoju unučad. Nadate li se budućnosti svoje unučadi s obzirom na spor proces koji dolazi iz razvijenog svijeta?

Guterres: Nikada ne gubimo nadu, ali stvari se kreću u pogrešnom smjeru. Bio sam u Pakistanu, kao što sam spomenuo. Sada ćemo morati da počnemo sa smanjenjem emisija. I dalje imamo perspektivu povećanja emisija u narednih nekoliko godina. I ako se to dogodi, zaboravite tu granicu od 1,5 stepeni. Ići će na dva stepena i više od toga. A to znači da ćemo imati planetu koju ne možemo zamisliti, na kojoj će se tragedija u Pakistanu, koja je danas ogromna, smatrati jednom od mnogih kriza sličnih razmjera svuda u svijetu. Stoga apsolutno moramo natjerati lidere da shvate da su klimatske promjene odlučujuće pitanje našeg vremena i da se moraju koncentrisati na visoki prioritet i na smanjenje emisija, na podršku zemljama u razvoju, odnosno na prilagođavanje i otpornost kako bi se mogli oduprijetu uticajima koji su već neminovni. Trebaju ozbiljno razgovarati o gubicima i šteti o kojima se dosad u određenoj mjeri odlagalo kada je to bilo jedno od pitanja definisanih Pariskim sporazumom.

Uoči posjete ministra vanjskih poslova Turkiye Mevluta Cavusoglua, Bisera Turković je u intervjuu za AA govorila je o ukrajinskoj krizi koja je ""korespondirala sa pokušajima destabilizacije Bosne i Hercegovine" i kako "postoji bojazan da se ta kriza iz Ukrajine može preliti, ne samo na BiH već i na cijeli region koji nije do kraja integriran niti u EU, niti u NATO savez", zbog čega bi, po njenom mišljenju, bilo jako važno da EU odobri kandidatski status BiH.

AA: Ministar vanjskih poslova Republike Turkiye Mevlut Cavusoglu danas popodne trebalo bi da doputuje u posjetu Bosni i Hercegovini. Sastaćete se s njim u subotu u Sarajevu. Koje će biti glavne teme tog sastanka i kakva su Vaša očekivanja od te posjete?

TURKOVIĆ: Posjeta turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua je potvrda kontinuiteta saradnje i dobrih odnosa. Naše dvije države njeguju vrlo sadržajne i snažne veze. Konstantno radimo na razvijanju tih odnosa, na realizaciji projekata saradnje, posebno u ekonomskom i razvojnom pogledu, te u pogledu kulturne saradnje. Uvijek postoji prostor za napredak i volja da se saradnja unaprijedi. Svakako da očekujem da ćemo razmotriti realizaciju do sada dogovorenih aktivnosti te aktuelnu političku situaciju u BiH, regiji i širem području Evrope.

Zadovoljni intenzitetom odnosa sa Turkiye 

AA: Sa turskim ministrom vanjskih poslova Cavusogluom bit će potpisan i protokol koji se odnosi na diplomatsko osoblje. Koje su pogodnosti koje donosi taj protokol?

TURKOVIĆ: Planirano je potpisivanje protokola koji je važan i doprinijet će boljoj diplomatskoj komunikaciji i saradnji. Sa Republikom Turskom imamo potpisane brojne bilateralne sporazume i u tom pogledu smo jako zadovoljni. Saradnja na nivou ministarstava vanjskih poslova, ali i na drugim nivoima je razgranata i, da se tako izrazim, postala je samoodrživa. Mi smo tu da stvorimo atmosferu i okvir kako bi se prirodno prijateljstvo i bliskost naših građana, naroda i država mogla realizirati kroz konkretne projekte saradnje.

AA: Kako ocjenjujete ukupne odnose Bosne i Hercegovine i Turkiye i koje su to oblasti u kojima bi se ti tradicionalno dobri i prijateljski odnosi mogli unapređivati?

TURKOVIĆ: U velikoj mjeri sam već odgovorila na to pitanje ranije. Ali, mogu slobodno reći da smo izuzetno zadovoljni međusobnim poštovanjem, uvažavanjem, sadržajem i intenzitetom odnosa sa Republikom Turskom. Naravno, u takvim okolnostima ekonomska saradnja uvijek predstavlja izazov i pruža šansu da se razvija na čvrstim i tržišnim osnovama. Na političkom nivou, odnosi su izuzetno dobri i snažna su podrška napretku odnosa u svim drugim oblastima. Posebno cijenimo podršku koju Republika Turska pruža Bosni i Hercegovini u ostvarivanju naših ključnih ciljeva u pogledu integracije u NATO i Evropsku uniju.

AA: Nedavno je održan briselski sastanak predstavnika parlamentarnih stranaka Bosne i Hercegovine sa predstavnicima Evropske unije, na kojem je usaglašen sporazum o principima za osiguranje funkcionalne države. Koji su to koraci koje bi trebali poduzeti predstavnici u bh. institucijama vlasti nakon tog sporazuma?

TURKOVIĆ: Sporazum koji je postignut je važan korak ka kandidatskom statusu za Bosnu i Hercegovinu na putu ka članstvu u Evropskoj uniji. U situaciji kada postoji osnovana bojazan da bi se kriza iz Ukrajine mogla preliti i destabilizirati i Zapadni Balkan, napredak na evropskom putu može biti ključni faktor stabilnosti i sigurnosti i nada za građane BiH. Ovdje moramo naglasiti da je ovaj sporazum došao nakon što su uspješno sačuvani demokratski, ustavni i zakonski principi BiH, koji su bili na udaru posljednjih mjeseci. Mi smo se mjesecima suočavali sa krizom i blokadama koje su narušavale funkcionalnost institucija. Poduzeti i su i neki koraci ka secesiji i narušavanju teško postignutog napretka u izgradnji države. Imali smo javno protivljenje i odbacivanje Zakona o zabrani negiranja genocida, podrivanje bonskih ovlasti, nepriznavanje visokog predstavnika, pokušaje oduzimanja državne imovine, bojkotiranja rada Predsjedništva BiH i Vijeća ministara, udare na Centralnu izbornu komisiju, najave povlačenja iz ključnih državnih institucija, pravosuđa, poreske reforme, oružanih snaga, obavještajne agencije, imali smo zaključke Narodne skupštine RS (entiteta u BiH, op.a.), onemogućavanje finansiranja općih izbora itd... Pokazalo se još jednom da takva politika ne donosi nikakvu korist nikome, naprotiv. Izgubili smo mjesece koje smo mogli iskoristi za ispunjavanje potreba građana, za borbu protiv posljedica inflacije, energetske krize i realizaciju projekata poput izgradnje autoputeva. Bosna i Hercegovina se ne može srušiti, uzaludni su pokušaji da se na uštrb Bosne i Hercegovine ostvaruju neki sitni politički ciljevi ili ratne utopije. Stoga je politički sporazum u kojem se obavezuje i govori o vraćanju na reformski put dobar signal i ohrabrenje. Mladima u Bosni i Hercegovini treba šansa da svoju budućnost grade u Bosni i Hercegovni, da ne odlaze u EU, već da EU dođe ovdje, kod njih, u njihovu domovinu.

Integracija Zapadnog Balkana u EU 

AA: Šta očekujete od Evropske unije nakon sporazuma iz Brisela kad je riječ o budućnosti Bosne i Hercegovine? I, da li bi ovo mogao biti dodatni zamah za ispunjavanje 14 prioriteta Evropske komisije za dobijanje kandidatskog statusa za BiH?

TURKOVIĆ: Nadamo se da će naši prijatelji iz EU-a prepoznati želju i napore BiH da napreduje u ispunjavanju uvjeta i da će odobriti kandidatski status. To je najefikasniji i najjeftiniji način za EU da pokaže kako ima snagu i kapacitet da integrira Zapadni Balkan, kao što je u više navrata i obećao. Integracija mora biti dvosmjeran proces, koji uzima u obzir geopolitičke okolnosti. Sada je, vjerujem, svima u EU-u jasno da bi se mnogo lakše kontrolirala kriza u odnosima sa Rusijom, da je Zapadni Balkan već integriran u EU. Svakako da bi pozitivan signal iz EU-a bio podstrek onim snagama u BiH koje rade u interesu mira i stabilnosti.

AA: Koliko se po Vašem mišljenju rat Rusije protiv Ukrajine reflektovao na situaciju u Bosni i Hercegovini i region Zapadnog Balkana?

TURKOVIĆ: Ruska agresija na Ukrajinu je izazvala šire posljedice u brojnim aspektima, od kojih se mnoge odnose i na Bosnu i Hercegovinu, kao i na druge evropske i regionalne zemlje. Govorim o krizi sa isporukom hrane, rasta cijena, energetskih izazova koji su se odrazili i na situaciju u Bosni i Hercegovini. S druge strane, zbog unutrašnje političke situacije, postoje i određene specifične posljedice. Kriza u Ukrajini korespondirala je sa pokušajima destabilizacije Bosne i Hercegovine o kojima sam govorila ranije. Postoji bojazan da se ta kriza iz Ukrajine može preliti, ne samo na BiH već i na cijeli region koji nije do kraja integriran niti u EU, niti u NATO savez.

Bivši visoki predstavnik Bosne i Hercegovine Valentin Inzko opisao je lidera bosanskih Srba Milorada Dodika kao "nepredvidivog populistu" i "kameleona".

Ističući da će Dodiku biti teško povući se iz državnih institucija u Bosni i Hercegovini i krenuti ka stvaranju paralelnih institucija na entitetskom nivou, teško će se odmaknuti od postojeće situacije, Inzko je kazao: “Bit će mu teško da se vrati, ali s njim se nikad ne zna. Također se u prošlosti ponašao kao kameleon. Ovaj put mislim da je prešao Rubikon, da je prešao previše crvenih linija da bi se vratio nazad, iako će na kraju uraditi ono što predsednik Srbije Aleksandar Vučić odluči".

Inzko je u razgovoru za španski list "El Pais" optužio Dodika da koristi zakon o negiranju genocida kao izgovor za blokiranje državnih institucija Bosne i Hercegovine.

Ističući da ovaj korak, koji je izazvao oštru reakciju srpskih političara u Bosni i Hercegovini, ne može biti predmet političke pogodbe, Inzko je naveo da je donošenje zakona o negiranju genocida logična i neophodna radnja i da odnos prema genocidu i ratnim zločincima ne može pregovarati.

Navodeći da je čekao donošenje odluke međunarodnog suda u vezi sa Ratkom Mladićem da bi donio ovu odluku, Inzko je istakao da 26 godina nije bilo moguće donijeti takav zakon zbog protivljenja srpskih i hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini. 

Navodeći da sigurnost Evrope počinje od Balkana, Inzko je ustvrdio da je za mir na geografskom planu bivše Jugoslavije neophodno suočiti se sa istorijom, prenosi Klix. 

Predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev poručio je da odgovornost zbog toga što je okupirana teritorija njegove zemlje nakon 30 godina oslobođena ratom, snosi Armenija i velike države koje Armeniju nisu zaustavljale u njenim naumima.

Azerbejdžanske snage su 27. septembra 2020. godine započele 44-dnevni rat za oslobađanje regije Karabaha koja je bila pod armenskom okupacijom, a tim povodom je predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev dao intervju AA.

Armenske snage su na današnji dan prošle godine započele nove napade na naselja i vojne položaje Azerbejdžana, a azerbejdžanska vojska je odgovorila operacijom s ciljem oslobađanja okupiranih regija i uspjela je nanijeti velike gubitke armenskim snagama te osloboditi gradove i stotine naseljenih mjesta u toj regiji. Armenija i Azerbejdžan su 10. novembra 2020. godine postigli dogovor o okončanju sukoba. Sporazum je postignut uz posredstvo Rusije i predvidio je povlačenje armenskih snaga iz Lacina, Kelbecera i Aghdama.

PITANJE: Uvaženi predsjedniče Aliyev, zahvaljujemo na tome što ste prihvatili zahtjev da date intervju za AA. Ovo je važan datum. Ovo je prva godišnjica od početka pobjede Azerbejdžana u kojoj su oslobođene teritorije koje su blizu 30 godina bile pod okupacijom. Podsjetimo se tog dana, zašto je Azerbejdžan prešao u kontranapad?

ILHAM ALIYEV: Armenske provokacije su postale konstantne. One su se ogledale u verbalnim i oružanim napadima na Azerbejdžan. Armenija je pokazivala da se spremila za novi rat. Razloge za to do danas nisam uspio shvatiti. Neophodna je detaljna istraga i promišljanje da bi se shvatilo zašto bi rat željela zemlja koja tuđi teritorij pod okupacijom drži 30 godina. Pred očima svima su i dokazi ovih mojih tvrdnji. U julu je na azerbejdžansko-armenskoj granici Armenija posegnula za vojnom provokacijom u kojoj je život izgubilo 13 vojnika i civila. Azerbejdžan je tada adekvatno odgovorio neprijatelju, ali mi nismo prelazili granicu. Samo smo njih otjerali s azerbejdžanske teritorije na koju su ušli i za nekoliko dana je taj sukob završen.

Potom su u augustu poslali jednu grupu za sabotaže. Prešli su liniju razgraničenja i naši vojnici su ih razoružali. Godinu prije toga sam na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija rekao da se Armenija sprema za rat. Tri dana kasnije naši položaji i naselja su se ponovo našli na udaru artiljerije. Ponovo su živote položili naši šehidi. Mojom naredbom smo pokrenuli opsežnu operaciju kontranapada i, kao što je poznato, to je završeno velikom pobjedom.

Naravno da sa distance od godinu dana te događaje i situacije možemo jasnije analizirati.

Vidjelo se da je armenska vlada, ona koja je tek došla na vlast, željela da se pohvali bilo kakvim vojnim uspjehom. Međutim, preračunali su se i napravili veliku grešku. U konačnici su iskusili bolan poraz.

PITANJE: Uvaženi predsjedniče Aliyev, zar se ovaj rat nije mogao izbjeći? Postojali su kontakti čelnika Minsk grupe koja dugo djeluje. Jesu li čelnici Minsk grupe ili neki drugi faktori mogli spriječiti ovaj rat i kako su to trebali učiniti?

ILHAM ALIYEV: Naravno da se moglo spriječiti. Ja sam u više navrata iznosio svoje stavove o toj tematici. Da je Minsk grupa blagovremeno izvršila pritisak na Armeniju, naravno da bi armenske snage bile primorane na povlačenje sa zemlje koju su držale pod okupacijom. Tako ne bi bilo potrebe za ratom. Oni to nisu učinili, iako su na čelu Minsk grupe tri države koje su ujedno i članice Vijeća sigurnosti UN-a. Te zemlje se smatraju među najmoćnijim na svijetu. Zar nisu imali političke instrumente i načine da tako važne poruke pošalju Armeniji. Zagovarali su puku politiku da ne bude ni rata ni mira. S druge strane, ja sam u više navrata od čelnika Minsk grupe i drugih velikih država tražio da nametnu sankcije Armeniji. Rat se i tako moga spriječiti. Mi smo iskoristili sve mogućnosti u pokušaju da se problem riješi mirnim putem i da ne dođe do rata i krvoprolića. Međutim, ja sam istodobno poručivao i da mi tu situaciju nikada nećemo prihvatiti za trajnu i da ćemo osloboditi našu zemlju, bez obzira na cijenu. Davali smo im prilike.

Nova vlast, koja je u Armeniji formirana 2018. godine, izvršila je i veliki udar na pregovarački proces. Neprikladnim i neodgovornim izjavama su paralizirali pregovore. U toj situaciji je Minsk grupa trebala djelovati hrabro i afirmativno, ali oni su samo posmatrali i tom pitanju pristupali kao puki promatrači. Zato najveća odgovornost za početak rata pripada Armeniji. Istodobno su odgovorne i velike države koje nisu blagovremeno zaustavile Armeniju.

PITANJE: Kopredsjedavajuće zemlje Minsk grupe su provodile strategiju dugotrajnog statusa quo. Nakon azerbejdžanske pobjede, čelnici Minsk grupe su ponovo tu i traže da vode šatl diplomaciju. Šta mislite o tome? Hoće li biti koristi od toga?

ILHAM ALIYEV: U periodu armenske okupacije, predsjednici zemalja koje su bile na čelu Minsk grupe su u nekoliko navrata davali veoma pozitivne izjave, to je otprilike bilo prije sedam ili osam godina. Jedna od njih je bila i jasna poruka da je status quo neprihvatljiv i da se mora mijenjati. Mi smo to pozdravili. I ja sam lično mnogo puta govorio o tome i rekao sam da se takva izjava čekala godinama. Promjena statusa quo značila je okončanje okupacije. Međutim, oni nisu napravili konkretne korake nakon tih izjava, već su naknadno odustali od takvih izjava i iznijeli posve nove. Rekli su da status quo nije održiv. Velika je razlika između tih izjava. U prvoj je rečeno da je neprihvatljiv, a u drugoj da je neodrživ. Onda sam ih ja kritikovao i rekao da ta promjena stava navodi vodu na armenski žrvanj okupatorske politike. Nažalost, period poslije toga je pokazao da Minsk grupa nije ni razmišljala o rješavanju ovog pitanja. U to smo se uvjerili i tokom 44-dnevnog rata jer su upravo neki od čelnika Minsk grupe radili protiv nas u UN-u. Potpuna nepravda je bio pokušaj da nam se nametnu bilo kakve sankcije iz UN-a u periodu rata u kojeg smo opravdano ušli i u kojem smo uspostavljali međunarodno pravo na našoj okupiranoj teritoriji.

U ovom trenutku možemo reći da ne vidimo aktivnosti Minsk grupe. Tokom perioda pregovora su dolazili, davali prijedloge, njihovi predsjednici su pravili neki dnevni red, predlagali nam teme za pregovore i razgovaralo se o temama koje su prihvatale obje strane. Sada od njih nema nikakvih prijedloga, iako je od okončanja rata prošlo blizu godinu. Jednom su dolazili u Azerbejdžan i rekao sam im da daju prijedlog, a da smo mi tu temu riješili i da je problem Nagorno-Karabaha okončan. Ne postoji administrativna jedinica pod nazivom Nagorno-Karabah. Ovih dana sam u obraćanju generalnoj skupštini UN-a zamolio sve zemlje da se više ne koristi termin Nagorno-Karabah. Takav subjekt ne postoji na tlu Azerbejdžana. Postoji regija Karabah i postoji Istočni Zangezur.

U ovoj situaciji je potrebno da se kreira nova tema da bi djelovala Minsk grupa. Problem Nagorno-Karabaha je završen. Šta bi se sad moglo raditi. Mjere jačanja sigurnosti, otvaranje puteva, koridora, podrška mirovnom procesu, normalizacija armensko-azerbejdžanskih odnosa, ratifikacija mirovnog sporazuma između dvije zemlje. Od sada bi te teme trebale biti predmet njihovog interesovanja. Može li se pričati o statusu nečega što ne postoji, Nagorno-Karabah. Naravno da ne može. Ja sam rekao i želim ponoviti da oni koji žele davati nekakav status Nagorno-Karabahu, mogu samo to raditi na nekom dijelu svoje vlastite države na kojoj mogu osnivati takve strukture, institucije ili republike i priznavati njihovu nezavisnost. Možemo im i mi dati priznanje, ali ne na tlu Azerbejdžana.

PITANJE: Je li želite reći da kopredsjedatelji Minsk grupe trebaju prihvatiti realnost nakon drugog Karabaškog rata i da trebaju učiniti nešto po tom pitanju?

ILHAM ALIYEV: Od Minsk grupe mi nismo dobili nikakav prijedlog još od okončanja rata. S obzirom da nema prijedloga, nema potrebe ni govoriti o aktivnostima Minsk grupe. Prošla je godina, šta sada predlažete. Kažu da se treba okončati ovaj sukob. Ja u ime Azerbejdžana kažem da smo mi to riješili, samostalno i uprkos svim pritiscima. Potreban je prijedlog čime bi se bavili. Ja sam rekao svoje ideje. Ostalo je njihova odgovornost.

PITANJE: Na tragu realnosti na terenu je potpisana deklaracija između Azerbejdžana, Armenije i Rusije. Sadrži devet stavki i jeste li zadovoljni njenom implementacijom? Je li učinjeno dovoljno u protekloj godini? Šta od tih stavki nedostaje?

ILHAM ALIYEV: Generalno sam zadovoljan jer su glavne teme riješene. Armenija je potpisivanjem preuzela obaveze i bila obavezna da ih provede. Ta provedba je bila odmah poslije rata. Tamo je precizno navedeno povlačenje armenskih snaga sa okupiranih teritorija. Nakon rata, za 20 dana nam je predana kontrola u Lacinu, Kelbeceru i Aghdamu. Armenija je tada problematično pristupala tome jer su bili u strahu. Znali su da bi bili u još težoj situaciji da 10. novembra nisu potpisali taj dokument. Nije postojala snaga koja nas je mogla zaustaviti. Tokom rata sam u obraćanju naciji poručivao Armeniji da nam samo da rok, plan kako će se povući s okupirane teritorije i da smo mi odmah spremni zaustaviti rat. Taj rok su nam rekli 9. novembra. Armenija je potpisala kapitulaciju i 10. novembra je rat zaustavljen. Rješenje tih važnih tema je proizašlo iz toga što je Armenija bila u strahu. Poslije su došle mirovne snage. Prošlo je neko vrijeme i došlo je do zastoja u implementaciji preostalih stavki. Tamo se jasno kaže da armenske oružane snage trebaju napustiti našu zemlju.

Međutim, mi to danas ne vidimo da se desilo. Naprotiv, 15-20 dana nakon rata je iz Armenije preko Lacina poslana grupa za sabotaže. Grupu su činile 62 osobe i prešli su koridorom pod ingerencijom mirovnih snaga. To je bilo apsolutno oprečno deklaraciji od 10. novembra. Azerbejdžanska vojska ih je neutralizirala i uhapšeni su. Sada za njih kažu da su ratni zarobljenici. Međutim, pročitajte međunarodne konvencije i vidite za koga se kaže da je ratni zarobljenik. Oni to nisu. Rat je završen. Potpisana je deklaracija, a svi poslani nakon toga su u grupama za sabotaže. To pitanje nije riješeno. Veoma je to važna tema i tražimo da se to riješi. Postoji djelomično rješenje, a neka se nađe cjelovito.

Sljedeća stavka je otvaranje koridora. U noći sa devetog na deseti novembar je potpisana ta deklaracija u kojoj se jasno kaže da se treba uspostaviti veza između glavnog kopnenog dijela Azerbejdžana i Autonomne pokrajine Nahchivan. Je li to uspostavljeno? Nije. Za to ne treba puno vremena jer se radi o distanci kopnenog puta od 40 kilometara. Mi smo u godini nakon rata izgradili više od hiljadu kilometara puteva i nije problem izgraditi i tih 40 kilometara. Međutim, Armenija čak ni ne pristaje na to. Pregovori nisu urodili plodom. Armenija grubo krši deklaraciju od desetog novembra, a mi smo za sada strpljivi. Oprezni smo, ali i naše strpljenje ima granicu. Drugi Karabaški rat je pokazao šta se desi kad se iscrpi naše strpljenje. Zato dajemo armenskim vlastima priliku da se odgovorno ponašaju i implementiraju sve stavke deklaracije.

PITANJE: Koridor Lacin kontroliraju ruske snage koje su privremeno zadužene za tu regiju. Šta vam kažu iz Moskve kada se žalite zbog djelovanja grupa za sabotaže i jesu li ti odgovori adekvatni situaciji na terenu?

ILHAM ALIYEV: Naravno da žalbe u vezi s tom situacijom prosljeđujemo i Rusiji. Upućujemo im opravdane primjedbe. Međutim, grupe za sabotaže su tamo došle dok se ruske snage još nisu bile u potpunosti rasporedile. Rat je završen 10. novembra. Trebalo je određeno vrijeme da se tamo rasporedi blizu 2.000 vojnika ruskih mirovnih snaga. Tamo je bilo mnogo rupa i moramo biti pošteni i reći da nisu bili uspostavili punu kontrolu. Armenci su to iskoristili i infiltrirali su se na teritorij koji smo mi oslobodili.

Međutim, pozitivnim mogu ocijeniti djelovanje ruskih mirovnih snaga. Naravno da ima stvari sa kojima nismo zadovoljni i da imamo primjedbe. U prvom redu su to ilegalni ulasci stranih državljana na naš teritorij. U više navrata smo ukazali na to jer je Karabah naš teritorij. Bez naše dozvole na to tlo ne može ući niti jedan strani državljanin, niti vozilo. Potrebno je da mi izdajemo dozvole, ali to još nije u potpunosti riješeno. Treba reći i to da se ne radi o mnogo slučajeva posjeta stranih državljana u Karabahu. Treba naglasiti da našom ustrajnošću i taj proces se privodi kraju. Mi naravno želimo da se u potpunosti poštuje naša nezavisnost i teritorijalni integritet. Visoki ruski zvaničnici javno kažu da je Karabah tlo Azerbejdžana i angažirani mirovnjaci se trebaju ponašati i djelovati u skladu s tim izjavama.

PITANJE: Proteklih dana je održan sastanak ministra odbrana Armenije i Rusije. Nakon sastanka je objavljeno saopćenje da je ponovo počeo proces naoružavanja Armenije. Šta znači to saopćenje, kako bi to naoružavanje uticalo na regiju? Uz rusko naoružanje će na noge pokušati ponovo stati armenska vojska koja je uništena. Možete li nam komentirati to?

ILHAM ALIYEV: Čim smo to čuli, odmah smo pitali rusku stranu o tome. Međutim, dobili smo informaciju da saopćenje koje su prenijeli armenski mediji ne odgovara istini. Ruski ministar odbrane nije iznio takve tvrdnje, već je to plod prljave armenske propagande. Takve riječi nisu rečene i službeno nam je rečeno da takav plan ne postoji. Od Rusije smo dobili dovoljna uvjeravanja o pitanju ponovnog besplatnog naoružavanja armenske vojske i to smo pitanje skinuli s dnevnog reda. To samo pokazuje da Armenija nije odustala od svojih prljavih igrarija. Tako velika laž je prvenstveno bila velika greška. Širenje stvari koje ruski ministar odbrane nije ni rekao je u najmanju ruku neodgovorno i provokativno. Mi smo to i u periodu okupacije bezbroj puta vidjeli, a i nakon okončanja okupacije. Armenski lobi stalno radi na stvaranju jaza između Azerbejdžana i Rusije. Rade to svakodnevno. Njihov svakodnevni posao je da blate Azerbejdžan, kreiraju negativni imidž Azerbejdžana u ruskim medijima, pokušavaju narušiti azerbejdžansko-ruske odnose. Misle da tako mogu podići osvetničke snage i ponovo zaratiti protiv nas. Međutim, varaju se. Kao prvo, rusko-azerbejdžanski odnosi su na dovoljno visokom nivou i o svemu otvoreno razgovaramo na nivou predsjednika i ministara odbrana i vanjskih poslova. Stupamo u kontakt i rješavamo svako pitanje koje se pojavi. Mogu reći da danas između Azerbejdžana i Rusije ne postoji niti jedno pitanje koje zahtijeva rješavanje po hitnom postupku. Naši odnosi su dovoljno afirmativni. Armeniji ta propaganda neće donijeti nikakav uspjeh. Rusija s dovoljno razumijevanja gleda na našu strepnju od ponovnog naoružavanja Armenije.

PITANJE: Povremeno armenski političari i vojni vrh iznose različite tvrdnje. Dok Ministarstvo odbrane iznosi takve tvrdnje, premijer Pashinyan tvrdi da želi razgovarati s Turskom. Izjavljivao je takve riječi. Često je to ponavljao prošlih sedmica. Šta mislite o takvim izjavama Pashinyana? Je li to dovoljno sa aspekta Azerbejdžana i Turske ili postoje neke obaveze Armenije koje se trebaju ispoštovati da bi se ponovo stupilo u kontakt?

ILHAM ALIYEV: Znate, prije i tokom rata su armenski zvaničnici iznosili toliko kontraverznih, pogrešnih i lažnih tvrdnji da im se ni ne zna broj. Satima možemo nabrajati primjere. Dok smo mi oslobađali svoje gradove i sela, oni su na drugoj strani tvrdili da ih ponovo zauzimaju. Oni su poricali i kada smo podizali zastave u oslobođenim gradovima. U njihovom je karakteru da bijelo nazivaju crnim, a crno bijelim. Zato mi nikada na prvu ozbiljno ne uzimamo njihove izjave. Prvo je to potrebno analizirati i utvrditi jer se tu uglavnom radi o sintezi isprepletenoj lažima, neostvarenim maštarijama i provokacijama. To je zapravo ono što je Armenija danas. Mi kažemo da je to neuspješna država, a za to postoji i međunarodni naziv "failed state" i to je što mi želimo reći. Odgovorno ponašanje je odlika i simbol svake države. Ali to ne vidimo. Kada je riječ o normalizaciji armensko-turskih odnosa, naravno da mi želimo da bude mir u cijeloj regiji. Smatram da bi najbolji put za to bio prijedlog o formatu 3+3 kojeg je dao uvaženi turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Međutim, Armenija to još uvijek ne prihvata. Sada turski predsjednik to iznosi i daje se šansa Armeniji. Azerbejdžan je to podržao, Rusija je podržala, Iran je podržao, ali Armenija se protivi i sada navodno tvrdi da želi normalizaciju odnosa sa Turskom. Ako to zaista želite, onda prvo prihvatite ovaj prijedlog. U suprotnom, ovdje opet imamo oprečnost, nelogičnost. Naravno da će lakše biti praviti analize kada se zvanične izjave Armenije budu slagale s njenom stvarnom politikom. Znate da u Ustavu Armenije postoje teritorijalne tvrdnje protiv Turske. Trebaju odustati od toga i prvo poraditi i pospremiti svoj ustav. Kako jedna tako razorena i uništena zemlja poput Armenije može imati teritorijalne aspiracije protiv sile kakva je Turska. To je nalik nekim psihološkim bolestima. Trebaju odustati od toga i od tvrdnji protiv Azerbejdžana, a posvetiti se normalizaciji odnosa sa Azerbejdžanom. Siguran sam da je turska strana uvijek spremna na saradnju za mir i prosperitet u regiji. Tako je i danas. Iz Turske dolaze veoma pozitivni signali, ali Armenija to mora ispravno protumačiti. Nažalost, pozitivni signali koje je Azerbejdžan slao dvije godine prije rata su pogrešno tumačeni u Armeniji. Mislili su da je to pokazatelj naše slabosti i nemoći, a mi samo nismo željeli da dođe do prolijevanja krvi. Mi smo bili svjesni svoje snage i da problem možemo riješiti upotrebom sile. Armenija nije vjerovala u to. Još uvijek nije kasno. Neka ispravno protumače realnost i na osnovu toga prave korake, neka nađu svoje mjesto na karti i adekvatno tomu neka prave poteze. U tom slučaju će u regiji biti moguća široka saradnja.

PITANJE: Čovjek se u ovoj situaciji pita kakva sila može stajati iza Armenije koja ne prihvata prijedloge i saradnju sa susjednim zemljama i šta to planiraju sa pokušajima implementacije takvih odluka?

ILHAM ALIYEV: Ja to ne mogu reći. To bi vjerovatno mogli reći politolozi ili analitičari koji se bave tim temama. Međutim na bazi iskustva mogu reći da su njihovi mnogi koraci iracionalni, daleko od stvarnosti. To je pristup zasnovan na nekakvim mitologijama, fantazijama i neostvarenim željama. Veoma je teško to tumačiti u sferi politike. Možda bi adekvatnije bilo da se takve analize rade na polju medicine.

PITANJE: Pomenuli ste regionalnu saradnju. Pomenuli ste i format šestopartitne saradnje o kojoj je govorio Erdogan. U toj platformi se pominje i Iran. Međutim, proteklih dana su se pojavili snimci šlepera koji iz Irana ulaze u Armeniju, u Henkendi i vi ste se žalili na to. Objavljeni su i snimci vojne vježbe koju je Iran izveo na samoj granici. Kako komentirate to, je li to nešto akutno ili je riječ o nečemu planskom sa nekom porukom?

ILHAM ALIYEV: Nije prvi put da iranski šleperi ilegalno idu u Karabah. To se dešavalo i za vrijeme okupacije. Redovno su ti šleperi išli tamo i mi smo imali saznanja o tome. Međutim, naravno da nismo znali koliko sad znamo. Uzimajući to u obzir, različitim smo kanalima Iranu ukazali na naše nezadovoljstvo, ali to se nastavilo. Poslije rata nam je koridor Lacin pred očima i put za Henkendi je svega pet ili šest metara udaljen od naših vojnih položaja. Duž koridora i oko Šuše i drugih regija imamo dobre tehničke sposobnosti. Tu su kamere, koristimo satelite, bespilotne letjelice. Vidjeli smo da ti šleperi i nakon rata idu tim putem. Naredio sam da se o tome prvo razgovara s iranskim ambasadorom u Azerbejdžanu. Nismo željeli to iznijeti u javnost, već da se o tome prijateljski porazgovara i da se to okonča. To je nepoštivanje prema nama, prema našem teritorijalnom integritetu i to mora prestati. Taj razgovor je bio u julu ako se ne varam. Poslije toga smo naravno počeli pratiti situaciju i sakupljati informacije o šleperima i robi koju prevoze. Posjedujemo sve podatke, uključujući i registarske tablice i to je izašlo i u medijima. Poslije su pokušali na iranske kamione lijepiti armenske tablice. Posegnuli su za takvim prevarama, ali to su uradili tako nevješto da su ostali iranski natpisi na kamionu, a samo su tablice zamijenjene. Da vam kažem da su identične tablice lijepili na više kamiona. Sve to nam pokazuje da žele nastaviti i prikriti tu praksu. Mjesec kasnije smo posegnuli za službenom diplomatskom notom. Pozvan je iranski ambasador na razgovor i uručene su mu pritužbe. To se desilo sredinom augusta. Nadali smo se da će prestati s tim, ali od 11. augusta do 11. septembra je u Karabah ilegalno ušlo blizu 60 iranskih šlepera. Mi smo prešli na praktične poteze da to spriječimo. Ponašamo se odgovorno i brinemo o prijateljskim odnosima. Prvo usmeno upozorenje, pa diplomatska nota, a onda kontrolni punktovi, carina, granica i policija. Počeli smo strogu kontrolu cesta kroz teritorij Azerbejdžana i broj kamiona na putu ka Karabahu je smanjen na nulu. Da li je moralo tako daleko ići? U regiji pod kontrolom ruskih mirovnih snaga živi 25.000 ljudi. Je li to tržište tako važno? Zar je ta trgovina toliko važna da ne poštuješ zemlju koju smatraš prijateljskom i bratskom? Naravno da smo mi posegnuli za svim mogućnostima koje nam daje međunarodno pravo i konvencije. Kažu da uzimamo carinske poreze od iranskih kamiona, ali nije tako jer tamo prolaze i gruzijska vozila iz Irana ka Gruziji. Svi plaćamo carinu kada idemo u druge zemlje, pa i oni trebaju platiti ako koriste tlo Azerbejdžana.

Kada je riječ o vojnoj vježbi u blizini naše granice, to je je bio iznenađujući događaj jer se takvo što nije dešavalo 30 godina. Prvenstveno da kažem da svaka zemlja na svom tlu ima pravo organizirati koliko hoće vojnih vježbi. To je suvereno pravo i niko nema pravo prigovarati na to. Međutim, analizom vidimo da se to nikada nije ranije desilo. Zašto baš sad i zašto baš na našoj granici? To ne pitam ja lično, već azerbejdžansko društvo, svi Azerbejdžanci u svijetu. Pitamo se i zašto takve vježbe nisu rađene dok je trajala okupacija, dok su Armenci bili u Jabrailu, Zengilanu i Fuzuliju. Zašto se to radi sada kad smo oslobodili tu regiju i okončali 30-godiššnju okupaciju? To su legitimna pitanja. Naravno da mi ne želimo ništa što će ugroziti dugoročnu saradnju u regiji. Želim ponoviti da se Azerbejdžan i ovdje ponašao veoma odgovorno i odmjereno. Nadam se da su emotivne reakcije na naše legitimne korake prolaznog karaktera.

PITANJE: Kada smo kod problema u transportu, je li koridor Zengezur uslov za početak normalizacije odnosa sa Armenijom?

ILHAM ALIYEV: Naravno da je uslov jer se tako navodi i u deklaraciji od 10. novembra. Armenija je preuzela tu obavezu. O kakvoj normalizaciji bi pričali ako ne ispunjavamo obaveze. Kao drugo, vraćam se na prethodno razmišljanje, Armenija treba veoma dobro analizirati period poslije rata. Situacija je drugačija. Stanje na terenu jasno pokazuje odnos snaga. Znali smo mi i ko čime raspolaže i za vrijeme okupacije. Znali smo da smo ranije okrenuli odnos snaga u našu korist. Sada to vidi cijeli svijet. Zato smatram da Armenija sada treba ulagati više napora za normalizaciju odnosa sa Azerbejdžanom. Za njih je to važno, a mi možemo i bez toga živjeti kako smo i živjeli i živimo. Živjet ćemo i bolje jer smo ponovo vlasnici one velike površine. Vratili smo se na svoja ognjišta. Njihova situacija se pogoršala. Zato im je pogrešno da ustrajavaju u stalnim sukobima i planiranju na bazi lažne historije. Armenija prvenstveno treba iskazati pravu želju za normalizacijom odnosa sa Turskom. Istodobno da normalizira odnose sa Azerbejdžanom. Neka utvrdi granice sa Turskom i Azerbejdžanom. Oni to trebaju više željeti od nas jer bez toga znači da nemaju ni granice. Sada neki armenski i strani političari nas optužuju da okupiramo armenski teritorij. Prvo, to je laž. Drugo, zašto nisu glas dizali za vrijeme armenske okupacije naše teritorije i zašto su zatvarali oči. Tokom 30-godišnje okupacije su uništeni svi naši historijski i vjerski spomenici. Sve je srušeno. Zar to nisu vidjeli. Kopredsjedatelji Minsk grupe su tamo bili bezbroj puta u Agdamu, Kelbeceru, Fuzuliju, Jabrailu. Zar nisu vidjeli. Za to vrijeme samo dvije istraživačke misije su poslane i napravljeni su izvještaji o svim armenskim zločinima. Posljednja misija je bila prije blizu deset godina. Tražili smo da se takve misije šalju. Iz Sirije, Libana i drugih zemalja su Armenci dovođeni i tamo naseljavani. To je ratni zločin prema svim međunarodnim konvencijama. Slijep je ili bezobrazan onaj ko nije vidio tu 30-godišnju armensku okupaciju, a sada navodno vidi našu koja ne postoji. Ili je jednostavno riječ o licemjerstvu, možda je to tačnija ocjena.

Mi smo se vratili na ognjišta pradjedova na kojim nismo bili tri decenije. Zašto niko tamo nije išao ako kažu da tamo prolazi armenska granica. Dođi i štiti je ako je tamo granica. Mi smo došli na ta brda i nalazimo se na teritoriji koja je naša po kartama koje imamo. Neka Armenija dođe ako misli drugačije i da raspravimo i pregovaramo o tome. Možda to traje godinu, pet ili 30, ne zna se. Vraćam se na temu, Armenija mora shvatiti realnost kada je u pitanju granica. Treba brzo razumjeti naše zahtjeve i da već jednom svi znamo gdje su čije granice.

PITANJE: Ima li govora o nekom skorom sastanku vas, uvaženog Putina i Pashinyana kako biste razgovarali o aktuelnim pitanjima u regiji?

ILHAM ALIYEV: Mi smo imali jedan trilateralni sastanak početkom ove godine, u januaru u Moskvi. Razgovarano je o postratnom periodu jer je to bilo svega dva mjeseca po okončanju rata. Poslije toga nije bilo trilaterale na nivou predsjednika. Međutim, formirana je trilateralna grupa na nivou dopremijera. Ta gupa je prvo radila na koridoru Zangezur ali Armenija se povukla iz rada u junu zbog izbora. U augustu je ponovo bio sastanak te grupe i narednog mjeseca će biti novi sastanak. Mislim da je ta grupa važan format jer održava kontakt, bez obzira što još nema rezultata. Kontakt je u aktuelnoj situaciji potrebno sredstvo i time se može mnogo toga riješiti.

Mi smo u Azerbejdžanu počeli opsežni proces uspostave koridora Zangezur. Gradi se pruga i kopnena cesta i aerodrom. Mislim da ćemo mi na svom tlu sve završiti za dvije godine i tu se radi o poslovima s velikim budžetom. Pruga i cesta na armenskom tlu su dužine 40 kilometara i to se može završiti za godinu ili godinu i pol. Mi to očekujemo.

PITANJE: Za manje od godine ste realizirali brojne projekte na oslobođenoj teritoriji. Primjer je aerodrom u Fuzuliju na kojem avioni već slijeću i polijeću. Ceste su izgrađene do armenske granice i dalje se grade. Veliki su to projekti. Tamo žive i Armenci. Šta možete reći o njihovoj budućnosti?

ILHAM ALIYEV: Mi smo odmah krenuli čim je rat prekinut. To je pokazalo snagu naše države jer za takve poslove nisu potrebni samo novci. Treba tu i druge izvore, ljudske resurse, tehničke mogućnosti i sposobnost. Angažirali smo sve snage. Do kraja godine ćemo završiti sve kada je riječ o električnoj energiji. Sve regije će imati struju, a putevi se i dalje grade.

Sve to prvenstveno radimo za naše građane da omogućimo što brži povratak prognanih u prošlosti. Pilot selo u Zengilanu će krajem godine ili početkom sljedeće biti završeno. Vide to i Armenci koji žive u Karabahu jer gledaju televiziju, slušaju radio. Vide koji se sve poslovi rade. Više nije slučajnost da lokalni Armenci prilaze našim vojnim položajima oko Šuše i iskazuju želju da nam se pridruže. Oni su tamo ostali bez snage i posla i gube nadu. Naš pristup je afirmativan, ali potrebno je to zakonski urediti. Armence koji tamo žive smatramo svojim građanima. Tako je bilo i u sovjetskoj eri i za vrijeme okupacije. Mi ih vidimo kao državljane Azerbejdžana. Samo to trebaju i oni prihvatiti. Oni se moraju spasiti armenske propagande i boriti se za budućnost sebe i svoje djece. Mi smo spremni da im omogućimo pristup poslu, zašto da ne. Mi na budućnost gledamo kroz prizmu strateškog mira. Ja ne želim da se rat ponovi. Mi nećemo počinjati novi rat ako se ne dignu osvetničke struje u Armeniji. Uništit ćemo svaku prijetnju koju vidimo od strane Armenije. To je naše legitimno pravo.

Poslove na izgradnji u Karabahu može raditi i 25.000 Armenaca koji tamo žive. Omogućit ćemo im brojne mogućnosti za bolju budućnost u njihovim selima. Imamo planove za Karabah i Istočni Zengezur. Odobren je master plan za grad Agdam, a uskoro će biti odobreni i za Jabrail i Fuzuli. To je pokazatelj naše snage i možemo to raditi i u selima Karabaha u kojima žive Armenci. Više puta sam posjetio tu regiju nakon pobjede. Zaprepašten sam nekim prizorima koje sam vidio u selima u kojima tamo žive Armenci. To je situacija koja nije dostojna čovjeka. Analiziraju se kuće i 95 posto njih je neadekvatno za život. Treba ih srušiti. Zajednica koja tako živi tri decenije želi vidjeti drugačije sutra. Svjetlo će doći samo iz Azerbejdžana. Treba shvatiti da to za njih i nije lako i treba uzeti u obzir i taj psihološki moment. Međutim, mi pokazujemo dobre namjere i nadamo se da će i oni shvatiti da je i njihova bolja budućnost isključivo vezana za Azerbejdžan.

PITANJE: Šta mislite o budućim odnosima između Turske i Azerbejdžana?

ILHAM ALIYEV: Uvaženi predsjednik Recep Tayyip Erdogan je i prethodnih godina na visokim platformama iznosio činjenice o opravdanoj borbi Azerbejdžana. To pitanje je bilo uvijek među prvim na njegovom vanjskopolitičkom dnevnom redu. Obradovale su nas i njegove riječi koje je nakon naše pobjede sada iznio na Generalnoj skupštini UN-a. To je još jednom potvrdilo da je Recep Tayyip Erdogan uvijek uz Azerbejdžan.

On je u prvim satima rata poručio da Azerbejdžan nije sam i da je Turska uz njega i to je nama bila dodatna snaga, to nam je dalo moralnu snagu. Znate koliko su Azerbejdžan i Turska važni jedno drugom. Decenijama smo prešli dug put i podigli naše odnose na najviši nivo. Rekao sam već da na svijetu nema primjera takvog jedinstva, prijateljstva i bratstva. Ima mnogo država koje imaju zajedničke historije, etničke korijene i jezike, ali govorio sam i o problemima među tim zemljama u svijetu. Postojanje zajedničkih etničkih, vjerskih, kulturnih i jezičkih korijena ne znači da su te države bratske. Takvih primjera je mnogo i na Bliskom istoku i na prostoru bivšeg Sovjetskog saveza. Mi smo uspjeli na temelju tako čvrstih temelja izgraditi palatu odnosa sa Turskom. To je istina i to je još jednom pokazao i rat u Karabahu. Turska je cijelom svijetu rekla da stoji uz nas i poručila je svijetu da se ne miješa jer je Azerbejdžan upravu. Za nas je to bilo veliko kada je Turska svijetu poslala poruku da je tu ako neko intervenira protiv Azerbejdžana.

Naši odnosi su nakon drugog Karabaškog rata podignuti za još jedan stepenik. Pozvao sam uvaženog turskog predsjednika u Šušu i rekao sam da tamo niko iz drugih zemalja prije njega doći neće. Bilo je čak i iz Turske ljudi koji su željeli doći prije, ali zahvalio sam im se i rekao da sačekaju da mi prvo brat dođe u Šušu.

Potpisivanje sporazuma u Šuši je dodatno unaprijedilo naše odnose. Tako smo naš de-facto savez podigli na viši nivo i učinili ga i de-jure savezom. Odveć smo imali savezništva na svim poljima, ali mi smo to ozvaničili. To je putokaz naših budućih aktivnosti. Mi idemo tim putem. Mislim da su naši odnosi i saradnja bolji svakim danom i da su kao takvi primjer svima u regiji. U svijetu ne bi bilo ratova da svi uspostave odnose sa susjedima kako su to Azerbejdžan i Turska napravili.

PITANJE: Često posjećujete oslobođene regije. Objavljuju se snimci i iz tih regija ih objavljuje i uvažena Mihriban Aliyeva. Mi snimke dobijamo preko nje. Vaši tamošnji razgovori i potezi sa simpatijama su praćeni u Turskoj i Azerbejdžanu. Možete li to komentirati?

ILHAM ALIYEV: To se tako posložilo samo od sebe. Prirodno se tako složilo, a nismo to planirali. Kada smo prvi put išli u Šušu krenuli smo veoma rano iz Bakua. Put je tada bio veoma dug. Tada smo putem pobjede preko Fuzulija u Šušu putovali tri sata. Putevi su bili pod snijegom i ledom. Bio je još mrak kada smo krenuli ujutro. Prizori su u zoru bili predivni i gospođa Mihriban je počela fotografirati mobitelom. Snimila je i mene i ja sam rekao idemo u Šušu. Tako je sve počelo. Bio je to poduzetnički pristup, drugačiji od većine mojih ranijih putovanja na koja sam išao sa zvaničnom delegacijom. Bio je to novi pristup i znam da se to većini ljudi svidjelo. Svidjelo se i meni. Kada sam izgovarao te riječi, pred očima su mi prvo bili ljudi koji su tamo živjeli. Prvenstveno sam to i govorio zbog njih jer su oni bili nesretni tokom 30 godina okupacije. Sada sam ja tamo otišao i vidio te kuće koje oni nisu vidjeli još. Trebalo je da i oni to vide našim očima. Uvijek su mi pred očima ti ljudi koji su toliko patili. Međutim, oni su ostali uspravni, čvrsti na nogama. To je Azerbejdžan, to je azerbejdžanski narod.

Albanski historičar i pisac Olsi Jazexhi rekao je da priznanje zapadnih zemalja događaja iz 1915. godine kao "armenski genocid", a ignoriranje genocida osmanskih muslimana na Balkanu nanosi štetu muslimanima koji žive na Kosovu i u Albaniji. U razgovoru za Balkan News, Jazexhi je izjavio da je razlog zbog kojeg su armenske tvrdnje vraćene na dnevni red,  jačanje Turske koje stvara strah na Zapadu. 

Balkan News:  Kako gledate na Bidenove stavove o događajima iz 1915?

Jazexhi: Odluka kojom administracija Joea Bidena događaje iz 1915. godine klasificira kao „genocid nad Armencima“ je jedan vid pritiska američke administracije na Republiku Tursku i njenu novu vanjsku politiku u regiji. Američka administracija je zabrinuta zbog sve jačeg položaja Turske u regiji. Postavljanje ruskog raketnog sistema S-400 i borba Turske protiv duboko-državne mreže Gulenovog pokreta izazvali su mnogo zabrinutosti na Zapadu. Današnja Turska se više ne ponaša kao kolonija NATO-a, već kao neovisna i suverena zemlja kojoj su nacionalni interesi na prvom mjestu. Turska više nije marioneta u rukama Amerikanaca, kao što je bila tokom 1980-ih. Štaviše, uspješna podrška Turske Azerbejdžanu tokom posljednjeg rata oko Nagorno-Karabaha, njeno suprotstavljanje Grčkoj, podrška libijskoj vladi itd. pokazuje zapadu da današnji Turci više ne šute zbog stabilnosti u svom okruženju. Podrška Turske Azerbejdžanu koja je rezultirala pobjedom Turaka nad armenskim okupatorima podigla je mnoga zvona za uzbunu na Zapadu. Tokom proteklih 30 godina, armenskoj državi je bilo dozvoljeno da se izvuče sa počinjenim ubistvima, masovnim atentatima i etničkim čišćenjem Azeri Turaka iz njihove domovine. Ali uspješna kampanja Turske i Azerbejdžana protiv armenske ilegalne invazije na azerbejdžanski teritorij zabrinula je mnoge antimuslimanske imperijalističke krugove na Zapadu. Turska i njena vojska dokazali su svijetu da današnja Turska više nije bolesnik u Europi, sa kojim bi se kršćanske sile mogle igrati i raditi šta žele. Pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, Turska je postala neizostavan igrač u međunarodnoj politici. Od Libije do Nagorno Karabaha, Turska je svijetu pokazala da predstavlja muslimansku silu u usponu na Mediteranu, Kavkazu i na Balkanu, te da više neće dopuštati zlostavljanje svojih susjeda kao što je to bio slučaj tokom proteklih 100 godina.

Odluka američke administracije da „prizna genocid nad Armencima“ dio je odgovora Zapada na jačanje Turske u međunarodnoj geostrateškoj konkurenciji za moć na Mediteranu. Američka administracija pridružila se Francuskoj i moćnom armenskom lobiju koji u posljednjih 100 godina čini sve kako bi manipulirao zapadnim vladama i prisilio ih da ratuju sa Turcima i tako pomogao armenskim ekstremistima da stvore Veliku Armeniju na Kavkazu kroz masovna ubistva i etničko čišćenje muslimana.

Balkan News:  Muslimani na Balkanu su preživjeli brojne genocide u novijoj historiji. Kako muslimani na Kosovu i u Albaniji gledaju na ovo pitanje?

Jazexhi: Muslimani na Balkanu su patili i nastavljaju patiti od islamofobnih režima koje je Zapad uspostavio tokom posljednjih 100 godina. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, milioni muslimana ubijeni su ili protjerani sa Balkana. Muslimani su masakrirani u Grčkoj, Bugarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, a nove nacionalne države koje je Evropa stvorila na Balkanu nastale su na masovnim ubistavima i genocidu. Mnogi muslimani na Kosovu i u Albaniji osjećaju se uvrijeđeno kada vide kako zapadne vlade usvajaju zakone o „genocidu nad Armencima“, ali niko od njih se ne sjeća zločina koje su kršćanske vojske sa Balkana počinile nad osmanskim muslimanima u periodu od 1912. do 1918. godine. Nažalost, zahvaljujući francuskoj i američkoj propagandi, neki ljudi na Kosovu i u Albaniji vjeruju da su Osmanlije zaista počinili genocid nad Armencima 1915. godine. Pitanje „genocida“ u današnje vrijeme koriste neprijateljske sile jedna protiv druge. Čujemo za „genocid nad Armencima“, ali ne čujemo o genocidu nad muslimanima na Balkanu, u Alžiru, niti o uništavanju domorodaca u Sjedinjenim Američkim Državama ili trgovini robovima u Africi. Razlog zbog kojeg zapadne vlade usvajaju zakone u ime Armenije a protiv Turske, a ne protiv onoga što su Armeni radili proteklih godina sa muslimanima iz Azerbejdžana, jednostavno je licemjeran i politički.

Balkan News: Možete li se sjetiti slične situacije u balkanskoj historiji kada je napadnuta strana optužena za izvršavanje genocida?

Jazexhi: Historija Balkana puna je lažnih priča, tvrdnji i narativa. Nacionalno-katolički i pravoslavni šovinisti izmislili su mitove o „turskom ili muslimanskom genocidu“ nad lokalnim kršćanima kako bi potaknuli mržnju i opravdali svoje zločine nad muslimanima. Tokom prvog balkanskog rata, kada su vojske Srbije, Grčke, Bugarske i Crne Gore masakrirale muslimane Balkana, korišten je mit o „ugnjetavanju kršćana“ da bi se legalizovali zločini nad muslimanima. Tokom ratova u Jugoslaviji, srpski i katolički šovinisti koristili su historijske tvrdnje o genocidu i progonu kako bi opravdali svoje zločine. Kada je Ratko Mladić masakrirao muslimane u Srebrenici, on je, kao i armenski premijer Nikol Pašinjan, opravdavao svoje ratne zločine ratom odmazde protiv muslimanskih Turaka. Priznavanje „genocida nad Armencima“ počinjenog od strane Osmanlija opasan je potez za budućnost mira i vjerskog suživota na Balkanu, Anadoliji i Kavkazu. Iznošenjem priče o „armenskom genocidu“ administracija Joea Bidena dala je političku podršku ratnim pričama iz prošlosti koje bi naš moderni svijet trebao zacijeliti i zaboraviti.

İbrahim H. Aydoğan/ Balkan News 

Preveo: Mirnes Baltić