Izraelski rat u Gazi 2023. godine izazvao je niz špekulacija o budućnosti Pojasa Gaze i o tome ko će tamo imati vlast kada se slegne prašina izraelske agresije. Ova pitanja nisu samo ključna za neposrednu budućnost Gaze i Palestinaca, već imaju i dalekosežne implikacije za širu regiju Bliskog istoka i međunarodne diplomatske napore.

U središtu katastrofe koja se odvija je sudbina Hamasa, de facto vladajuće vlasti u Gazi nakon izbora 2006. godine. Od svoje odluke da 27. oktobra stavi "čizme na zemlju" u Gazi, izraelski zvaničnici su tvrdili da je cilj "uništenje" Hamasa. Međutim, akcija poraza Hamasa, u ovom slučaju, nije definirana, što je čini gotovo nemogućom.

Međutim, bez obzira na ovaj deklarirani cilj, Tal Aviv je glasno govorio o svojoj namjeri da prebaci Palestince iz Gaze, od kojih su mnogi već izbjeglice koje su došle u Gazu iz različitih dijelova okupiranih palestinskih zemalja, u Sinajsku pustinju u Egiptu.

Posljedice ove vojne operacije otvaraju niz scenarija, svaki sa svojim vlastitim nizom složenosti i izazova.

Scenario povratka Palestinske uprave (PA)

Ova opcija nije početna, s obzirom na utjecaj Izraela na Palestinsku upravu (PA) i smanjen kredibilitet PA među Palestincima pod Mahmoudom Abbasom. Istina, Izrael je kontinuirano i dosljedno sabotirao i potkopavao autoritet Palestinske uprave da izbaci iz kolosijeka rješenje o dvije države i tvrdi da na palestinskoj strani nema adekvatnog partnera.

Bidenova administracija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), na primjer, nagovijestila je želju da se "revitalizirana" Palestinska uprava vrati na vlast u Gazi. Međutim, upitni su praktičnost i prihvatljivost takvog prijedloga. Osim toga, formula za "revitalizaciju" je nejasna i na nju bi mogle utjecati strane sile da na kraju ubace izraelsku marionetu na čelo Palestinske uprave.

U tom smislu, bilo je nekih planova posljednjih godina da se Mahmoud Abbas zamijeni Mohammadom Dahlanom. Nakon izraelske invazije na Gazu, "Ekonomist" je objavio priču o Dahlanu koja je trebala da ga promoviše kao opciju za poslijeratnu Gazu. Međutim, Dahlan je negirao da je želio tu ulogu. Većina Palestinaca ionako vidi Dahlana korumpiranim izraelskim elementom.

Hamasova izdržljivost i porast popularnosti

Hamas je osnovan 1987. godine nakon izbijanja Prve palestinske intifade protiv izraelske okupacije. Grupa je i dalje duboko ukorijenjena u palestinskom društvu i politici. U tom smislu, čini se nerealnim očekivati da Hamas bude potpuno iskorijenjen. Nadalje, nakon izraelskog rata protiv Palestinaca u Gazi, Hamasova popularnost je navodno porasla, posebno nakon nedavnih događaja, što sugeriše da i dalje ima značajan utjecaj i podršku unutar palestinskog društva kao otporna sila protiv izraelske okupacije.

U ovom scenariju, moguća uključenost Hamasa u revitaliziranu Palestinsku upravu bi mogla biti izvodljivija ako Marwan al-Barghouthi, vođa nacionalnog oslobođenja kojeg je Izrael zatvorio od 2002., preuzme vodeću ulogu u Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji i Palestinskoj upravi. To bi zahtijevalo trenutno priznanje od strane SAD-a i Evrope slobodne, nezavisne i suverene palestinske države, kao i efikasnu realizaciju iste.

Strano učešće

Tokom izraelskog rata protiv Palestinaca koji je u toku, nekoliko aktera je razmišljalo o ideji međunarodnog ili arapskog vojnog prisustva u Gazi nakon rata. Arapske vlade su odbile ovaj prijedlog, ističući da Arapi neće ući na leđima izraelskog tenka. Iza zatvorenih sastanaka možda su se razmatrale neke druge ideje, poput potencijalne uloge vlada Abrahamovog sporazuma.

(Sporazum o normalizaciji koji SAD i Izrael sklapaju sa islamskim zemljama je nazvan "Abrahamov sporazum", jer se biblijski lik Abrahama smatra ocem tri glavne monoteističke religije: judaizma, kršćanstva i islama)

Prije nekoliko dana, izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je na panelu u Knessetu da će Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) finansirati obnovu Pojasa Gaze nakon rata.

Ujedinjeni Arapski Emirati su, međutim, rekli da će usloviti finansijsku i političku podršku za obnovu Gaze napretkom inicijative koju podržavaju SAD prema rješenju o dvije države.

Turkiye je predložila sistem garancija u kojem zemlje iz regiona i šire djeluju kao jamci i za Palestince i za Izraelce. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavio je: "Spremni smo biti jedan od garanta palestinske strane svojim humanitarnim, političkim i vojnim prisustvom. Pozivamo zemlje jake volje da razmotre našu ponudu".

Problem sa svim ovim oblicima uključenosti je činjenica da nijedna država, posebno SAD i evropske nacije, nije voljna da efektivno odvrati Izrael, koji drži rekord u nepoštivanju rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (VSUN), da ga smatra odgovornim ili nameće posljedice kada krši bilo koji uočeni dogovor.

 Izraelska direktna vojna okupacija Gaze

Izrael je 2005. godine tvrdio da je okončao okupaciju Gaze.

Međutim, ova obmanjujuća izjava bila je u suprotnosti sa realnošću na terenu u kojoj je Izrael nastavio da ima "efikasnu kontrolu" nad Gazom, što, zauzvrat, u pravnom smislu znači okupaciju "bez čizama" na terenu. Nakon kopnene invazije na Gazu u oktobru, Izrael je naznačio da namjerava imati cjelokupnu sigurnosnu kontrolu nad Gazom. Ovaj scenario bi se mogao manifestovati u nekoliko oblika uključujući smanjenje veličine Gaze i njenog stanovništva.

U tom smislu, Izrael je navodno iznio ideju o stvaranju tampon zone između Gaze i Izraela od sjevera do juga kako bi se spriječili budući "iznenadni" napadi na Izrael. Ovaj prijedlog bi bio dio troslojnog procesa koji uključuje "uništavanje Hamasa, demilitarizaciju Gaze i deradikalizaciju enklave".

Izrael je i ranije pokušavao ove šeme, i u Palestini i u Libanu, i oni su nesretno propali, jer dok postoji okupacija, postojat će otpor, koji ne mogu tolerisati. Generalni sekretar Pokreta palestinske nacionalne inicijative (PNI) Mustafa Barghouthi tvrdi: "Zato je Netanyahuov cilj etnički čišćenje ljudi. On želi da ima vojnu kontrolu nad Gazom bez ljudi".

Bez obzira na poslijeratne scenarije za Gazu, imperativ je prepoznati širi kontekst izraelsko-palestinskog sukoba, koji obuhvata pitanja okupacije, širenja naselja i negiranja palestinskog samoopredjeljenja.

Održivi mir zavisi od toga da Izrael bude odgovoran za svoje zločine protiv čovječnosti, da se spriječi nekažnjivost koju pružaju SAD i neke evropske zemlje i da se Tel Aviv podvrgne međunarodnom pravu.

Naime, ako se trenutni izraelski rat protiv Palestinaca ne završi sa slobodnom, suverenom i nezavisnom palestinskom državom, trebali bismo se pripremiti na gore.

​​​​​ *Mišljenja izražena u ovom tekstu su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku agencije Anadolu niti Balkan News-a kao pretplatnika agencije. 
​

Direktori festivala Carlo Chatrian i Mariette Rissenbeek predstavili su program 73. Berlinala koji će se održati od 16. do 26. februara.

Festival će otvoriti film "She Came to Me", američke rediteljke Rebecce Miller.

Američka glumica, scenaristkinja i rediteljka Kristen Stewart predsjedavaće međunarodnim žirijem, piše AA. 

Ceremonija dodjele nagrada na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu, na kojem će ove godine biti prikazana 283 filma iz 67 zemalja, bit će održana 25. februara.

Među filmovima koji će se takmičiti za Zlatnog medvjeda nalaze se filmovi: "20.000 Species of Bees" (Estibaliz Urresola Solaguren), "Bai Ta Zhi Guang" (Zhung Lu), "Bis ans Ende der Nacht" (Christoph Hochhaeusler), "BlackBerry" (Matt Johnson), "Disco boy" (Giacomo Abbruzze ), "Le Grand chariot" (Phlippe Garrel), "Ingeborg Bachmann-Reise in die Wuste" (Margerethe von Trotta), "Irgendwann werden wir uns alles erzaehlen" (Emily Atef), "Limbo" (Ivan Sen), " Mal Viver" (Joao Canijo), "Manodrome" (John Trengove), "Music" (Angela Schanelec), "Past Lives" (Celine Song), "Roter Himmel" (Christian Petzold), "Sur l'Adamant" (Nicolas Philibert) ), "The Survival of Kindness" (Rolf de Heer), "Suzume" (Makoto Shinkai) i "Totem" (Lila Aviles).

Federer, koji se okončao karijeru nakon meča Laver Cupa održanog u O2 Areni u Londonu pred oko 20.000 gledalaca, pojavio se na terenu samo u igri parova s obzirom na to da je imao probleme s koljenom koje je nedavno operisao.

Federer je izgubio od Jacka Socka-Francesa Tiafoea u igri parova, gdje je teren dijelio sa Špancem Rafaelom Nadalom. Nakon ovog meča bivši prvi teniser svijeta Federer završio je svoju 25-godišnju profesionalnu karijeru, piše AA. 

Nakon posljednjeg meča, Federer je zagrlio Nadala i ostale igrače, zaplakao, a zatim se oprostio uz aplauz hiljada navijača.

Federer je postao najuspješniji teniser u historiji Wimbledona osvojivši pehar osam puta. Osim toga, osvojio je 103 ATP naslova i 20 Grand Slamova.

Rivalstvo Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića, poznato kao "velika trojka", zlatnim se slovima je upisano među najsvjetlija razdoblja u historiji sporta, ali i tenisa. Milioni ljubitelja sporta uživali su u mečevima ove trojice tenisera.

Federer, koji je bio na vrhu svjetske ljestvice ukupno 310 sedmica, ušao je u historiju kao jedino ime u povijesti tenisa koje je ostalo broj jedan 237 sedmice uzastopno.

Prvo izdanje festivala održano je 2007. godine, a ove godine traje od 29. augusta do 11. septembra tokom cijelog dana.

Otvorenju ovogodišnjeg izdanja prisustvovala je i kraljica Malezije Tunku Azizah Aminah Maimunah Iskandariah. Ovo je ujedno najveći festival cvijeća koji se održava u čast kralja Sultana Abdullaha Shaha i kraljice Tunku Azizah Aminah Maimunah Iskandariah.

Orhideja je ove godine cvijet koji je tema festivala na kojem je izloženo oko 10.000 orhideja.

Festival dvije godine nije organiziran zbog pandemije COVID-19, a sada je ponovo donio radost u Putrajayu.

Specijalno dizajnirani vrt posvećen je medicinskim radnicima na prvoj liniji borbe protiv COVID-19.

Festival, koji je organiziran uz podršku federalnog Ministarstva turizma, umjetnosti i kulture, održava se u periodu kada se u Maleziji obilježava Dan nezavisnosti zbog čega je i posjećenost veća od očekivane.

Shafini Ashraq, predstavnik organizatora, u izjavi za AA navodi kako imaju za cilj da pomenuti festival bude poznatiji od onih u Chelseaju odnosno Melbourneu.

Ističe je kako je Malezija svoje granice turistima ponovo otvorila 1. aprila i da gosti uveliko stižu.

Posebno važan dio turističke ponude je i festival za kojeg Shafini Ashraq vjeruje da će ove godine privući pola miliona posjetilaca.

"Turisti, pogotovo oni koji dolaze s djecom i parovi, koji imaju priliku posjetiti festival su oduševljeni i očarani ponudom", vjeruje Shafini.

Posjetioci imaju priliku vidjeti razne vrste cvijeća zastupljene u Maleziji, ali i drugim zemljama, kao i kupiti sadnice.

Izetbegović je bio previše human u profesiji u kojoj je vladala nečovječnost

S Alijom Izetbegovićem, prvim predsjednikom nezavisne Bosne i Hercegovine, uvijek sam imao komplikovan odnos. Nakon što sam izašao iz Srebrenice, gorio sam od pitanja kakav je mir potpisao i na kakvu je državu pristao. Ako išta, bio sam etatista i vjerovao sam da je država s kojom smo trebali izaći iz Dejtonskog mirovnog sporazuma trebao biti snažniji i robusniji. Izetbegovića sam smatrao mekim, previše humanim u profesiji u kojoj je vladala nečovječnost, neprikladnim za okruženje u kojem su dvolične diplomate pile i večerale sa ratnim zločincima.

Nekoliko godina kasnije, intervjuisao sam bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha za moje novine “Dani“. To mi je na mnogo načina otvorilo oči. U trenutku jedinstvene iskrenosti za jednog diplomatu, Galbraith je objasnio spoljnopolitička razumijevanja SAD-a kada je vršio pritisak na hrvatsku i bosansku vladu da zaustave zajedničku ofanzivu prije nego uđu u glavni grad bosanskih Srba Banju Luku u septembru 1995. godine.

Ambijent u kojem je morao djelovati je bio težak

Glavna briga u vođenju pregovora i sklapanju mira u Daytonu bila je osiguranje stabilnosti srbijanskog režima Slobodana Miloševića. SAD su bile zabrinute da bi u Srbiji moglo da dođe do političke nestabilnosti kao “posljedice izbegličkog talasa od 400.000 ljudi koji bi se preselili (...) i katastrofe koju bi to izazvalo“.

Palo mi je na pamet da tri mjeseca nakon pada Srebrenice, uprkos svim dokazima koje je Vlada SAD-a morala imati o tome - američke vlasti su srećom predale značajne dokaze Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i značajnu pomoć u istrazi – i dalje se prvenstveno bavila očuvanjem Miloševićevog režima. Smatrao sam da je odgovor SAD-a bio krajnje ciničan. To me je također natjeralo da razmišljam o međunarodnom kontekstu i okruženju u kojem je Alija Izetbegović morao djelovati.

Nikada nisu mogli preći preko činjenice da je musliman

Danas shvaćam da je Aliji Izetbegoviću mnogo prije Volodimira Zelenskog ponuđen izbor između uništenja njegovog naroda i cijepanja njegove države od cinične klase međunarodnih diplomata i pregovarača. Bez obzira na sve ljubazne riječi koje je zapadni diplomatski i politički establišment uputio o njemu nakon njegove smrti, istina je da su ga tokom devedesetih odbijali na bilo koji drugi način osim u vjerskom smislu. Da, on je bio musliman i oni preko toga nikada nisu mogli preći. Kada se s njim pregovaralo, genocid nad njegovim narodom smatran je legitimnim diplomatskim oruđem.

Nikada nisam razgovarao sa Izetbegovićem, ali sam u kasnijim godinama, kao jedini bosanski dopisnik sa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, imao sam priliku da čitam šta je govorio kada ga vanjski svijet nije slušao, na sastancima sa drugim šefovima država, premijerima, ministrima, te mnogim takozvanim "specijalni izaslanicima".

 Bio je odlučan, zauzeo se za svoju državu

Da budem iskren, tražio sam dokaze za uvjerenja koja sam već imao o njemu, ali sam našao nešto sasvim drugo. Našao sam odlučnog čovjeka sposobnog da se založi za svoju državu, građane Bosne i Hercegovine i svoje vrijednosti, čak i kada je najslabiji. Za Bosnu i Hercegovinu bilo bi nemoguće steći nezavisnost pod bilo kojim drugim okolnostima osim onih od ljeta 1990. do proljeća 1992. godine.

Bio je to rijedak trenutak u historiji na međunarodnom planu, ali podjednako značajan na regionalnom nivou. Alija Izetbegović je to prepoznao i djelovao u skladu s tim. Da nije bilo njegove sposobnosti da prepozna taj trenutak i da uspješno “igra“ i sa Slobodanom Miloševićem iz Srbije i Franjom Tuđmanom iz Hrvatske, Bosna i Hercegovina bi vjerovatno završila kao srpska pokrajina ili bi, u najboljem slučaju, bila podijeljena između Srbije i Hrvatske. I Milošević i Tuđman brzo su požalili zbog svojih odluka u periodu koji je prethodio bosanskoj nezavisnosti. Pokušali su to "ispraviti", ali je već bilo kasno za njihove planove. Do kasnog ljeta 1992. godine na putu im je stajao bosanski narod.

On je donosio odluke koje drugi ne bi donijeli

Izetbegović je u tom periodu donio ključne odluke za koje sumnjam da bi u to vrijeme donijeli neki drugi bosanskohercegovački političari. Nije namjeravao ostaviti Bosnu samu sa Srbijom u Velikoj Srbiji, ali je također znao da ima malo saveznika za nezavisnost na drugim mjestima. On je bio čovjek kojeg je formiralo prethodnih dvije stotine godina muslimanskog povlačenja iz Evrope - kao generacija mojih djedova - i u početku je, kao i mnogi drugi bosanski i muslimanski lideri, nastojao da se nagodi sa Evropom pod evropskim uslovima. Planirao on to ili ne, završio je kao prvi Bosanac i musliman za stolom i osigurao da mirovno rješenje također bude pod našim uslovima.

Možda sam ostario i smekšao, ali mislim da još uvijek ne razumijemo koliko je bilo teško dobiti bosansku nezavisnost i šta je to oduzelo svakome od nas. O Aliji Izetbegoviću možemo reći mnogo, ali ne možemo reći da nije bio u tome sa svima nama ili da to nije bila njegova borba. Poreći mu to značilo bi poreći mu da je bio Bosanac i musliman. A ponosno je bio oboje.

PIŠE: Emir Suljagić 

- Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS), Suljagić je i autor dvije knjige: “Etničko čišćenje: politika, nasilje – kampanja srpskog etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji” i “Razglednice iz groba”

Velika Britanija i SAD su od prvog dana otvoreno željele da Schmidt donese diskriminatorne zakonske i ustavne amandmane koristeći svoja Bonska ovlaštenja, dok većina zemalja članica EU brani tezu da treba mijenjati Izborni zakon, ali da lokalni političari u Bosni i Hercegovini to trebaju učiniti, bez nametanja odluke visokog predstavnika u BiH.

Političke stranke koje predstavljaju većinu građana Bosne i Hercegovine usprotivile su se mogućem potezu visokog predstavnika Schmidta i pozvale sve koji se zalažu za jedinstvo Bosne i Hercegovine da protestuju protiv ove odluke.

Naime, na protestu održanom ispred zgrade OHR-a 25. jula učestvovalo je više hiljada ljudi.

Uzastopne izjave stranaka i reakcije javnosti nesumnjivo bile su djelotvorne u Schmidtovom povlačenju.  Međutim,  kao što se može vidjeti iz izjava u štampi, čini se da je još jedan faktor, koji je doprinio povlačenju Schmidta odnosno neishitrenosti, stav Turkiye, koja predstavlja zemlje Organizacije islamske saradnje (op.a. OIC) u Vijeću za implementaciju mira, op.a. PIC-u.

Turkiye je Bošnjake oduvijek smatrala bliskima sebi zbog historijskih veza i pripadnosti istoj vjeri, ali je pritom branila i kulturu suživota, mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini i nikada nije pravila diskriminaciju između Bošnjaka, Srba ili Hrvata. Najvažnije pitanje za Turkiye je mir, spokoj i stabilnost Bosne i Hercegovine, pa čak i cijelog Balkana.

Upravo u ovom trenutku, budući da bi zakonske izmjene koje Schmidt namjeravao nametnuti ponovo zapalile fitilj u Bosni i Hercegovini, gdje su rane još vrlo svježe, i izazvale direktnu diskriminaciju, svele Bošnjake  iz većinskog u manjinski položaj, a možda i uzrokovale aparthejd protiv Bošnjaka, Turkiye i zemlje IOC-a su se protivile kako proceduri, odnosno korištenju Bonskih ovlasti, tako i sadržaju amandmana.

Najvažniji dokaz tome su izjave Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA), najveće bošnjačke stranke u zemlji. Izetbegović je u izjavi od 25. jula rekao da će ih Schmidtovo nametanje izmjena Izbornog zakona "natjerati da rade stvari koje do sada nisu radili", te da za svaki slučaj pripremaju akcioni plan sa Turkiye. Izetbegović je jasno dao do znanja da će u takvom slučaju članica PIC-a – Turkiye, zatražiti od turskog ambasadora u Sarajevu da se usprotivi navedenim zakonskim i ustavnim promjenama.

Kao rezultat toga, Bošnjaci su dobili podršku Turkiye i zemalja članica OIC-a protiv SAD i Velike Britanije, koje su podržale promjene u PIC-u, ali  i evropskih zemalja koje nisu mogle zauzeti odlučujući stav.

Naime, nakon svih ovih događaja, Schmidt je u svom posljednjem intervjuu za DW izjavio da izborni cenzus od tri posto, koji je zapravo bio njegov plan, nije primjenjiv i da se mora odrediti drugačiji put. Ističući da će pojačati pritisak na bosanskohercegovačke lokalne političare, Schmidt je također ponovio da su Bonske ovlasti rezervisane i da ih on može koristiti.

Kayhan Gül/Balkan News