Turski "Robinson Ziya": U spomen na suprugu posadio 4.000 stabala, požari u Turskoj ga rastužuju

Ziya Abay iz Tuncelija, živi na otoku na jezeru Keban Dam, na kojem je zasadio hiljade sadnica drveća u spomen na svoju suprugu koja je prije mnogo godina preminula. Osamdesettrogodišnjeg Ziyu požari koji haraju Turskom su mnogo rastužili jer, kako je on rekao, sve su to njegova djeca. 

Rođen u selu Çakırbahçe u Turskoj, nakon što se dugo bavio trgovinom u Elazigu, Ziya se suprugom i djecom, još u mladosti, preselio u turski grad Eskişehir. Nakon što je u saobraćajnoj nesreći 1995. godine izgubio suprugu, vratio se u rodni Tunceli. Nastanio se na otoku, koji je vidio kada je sa svojim brodom krstario jezerom. Na tom otoku posadio je mladice voća a sve to u spomen na svoju preminulu suprugu.

Abay je, svojom ljubavlju prema prirodi, ozelenjavao sušni otok sa četiri hiljada stabala a većinu svog vremena provodi među stabljikama jabuke, nara, breskve, grožđa, oraha, dunje i trešnje. Iako je već u podmaklim godinama, Ziyu koji se predano brine i zaljeva drveće, mještani upoređuju sa likom romana "Robinson Crusoa", pa ga nazivaju "Robinson Ziya".

Ovaj osamdesettrogodišnjak svako jutro napušta svoj dom u četvrti i odlazi prema otoku. Stiže do obale brane nakon pješačenja od tri kilometra, sjeda u čamac i kreće prema otoku. Za dvadeset minuta vožnje čamcem dolazi u svoju oazu. Koliko Ziya voli drveće, zelenilo i prirodu pokazuje i to da kada su počeli šumski požari u Turskoj, ovaj 83-godišnjak nije spavao sedam dana. 

- Veoma mi je žao šuma. Pratim razvoj događaja u vezi požara koliko god je to moguće. Želim samo jedno od svoje države. Ljudi ne bi trebali biti jedni protiv drugih. Ako ljudi budu jedni protiv drugih, vratit ćemo se stotinu godina unatrag. Moj savjet ljudima je da sade drveće. Drveće i šume su ono što nas održava u životu i daje nam energiju, kazao je Ziya.

Neka ljudi zasade bademe, kaže Ziya, jer drvo daje energiju i održava ljude u životu. Pojašnjavajući da bez drveća ne bi bilo života 83-godišnji Ziya dodaje kako nijedno živo biće, ne samo ljudska, ne mogu preživjeti bez šume. 

- Ni jeleni, ni patke ni medvjedi ne mogu preživjeti. Sva živa bića žive zahvaljujući šumi, kazao je Ziya.

Ziya je na svom otoku posadio 4.000 stabala. Sva ta stabla su, kako on kaže, i njegova djeca. No, on na tome ne bi stao. Da može, ovaj osamdesettrogodišnjak bi pošumio čitav svijet.

- Bez obzira gdje se drvo nalazi ili u bilo kojoj zemlji, kad izgori, ja se tome protivim. Drveće pripada ljudskim i svim živim bićima. Neka ljudi podupiru državu i zajedno sade drveće. Neka naša stabla ponovno razvesele i pronađu svoje mjesto. Srce mi je gorjelo zbog ovih požara. Izgubio sam sebe i uvijek sjedem i plačem. Srušim se i zaboravim na sebe. Drvo je moje biće. Uzgajam drvo i daju mi ​​nadu. Kad se smijem s njima, njihovo lišće pozeleni. Kad se naljutim, njihovo lišće padne na tlo. Drveće su moja djeca. Imam četvero djece i 4.000 stabala. Jer, i ta stabla su moja djeca, završava Ziya Abay.