(VIDEO) Azir Osmanović ove godine ukopava brata: Imao samo 16 godina...

U mezaru Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, Azir Osmanović na vječni počinak ispratit će svog brata Azmira, koji je imao svega 16 godina kada je poginuo u selu Poljanici kod Srebrenice.

Azir Osmanović, danas uposlenik Memorijalnog centra Srebrenica, rođen je u selu Ljeskovik, koje se nalazi 23 km od Srebrenice. Njegovo selo pripada Opštini Srebrenica i uz samu je granicu sa Republikom Srbijom. Tu je, priča nam Osmanović, živio sve dok rat nije počeo. A onda, napuštaju svoje ognjište i idu u potragu za sigurnošću i slobodom.

- Ja sam bio dijete. Mislim da sam krenuo u treći razred osnovne škole i tada je krenula agresija na BiH.  Tako smo prekinuli nastavu i nismo išli u školu. Ubrzo, počinju prve te ratne aktivnosti i navikavanje na rat. Sa porodicom živio sam u mom selu otprilike prvu godinu rata, prisjeća se Osmanović.

Krajem marta 1995. godine, priča sagovornik Balkan Newsa, zbog velike ofanzive VRS morali su napustiti Ljeskovik.

-  Naše selo je na granici sa Srbijom tako da smo sve vrijeme rata bili izloženi granatama ispaljenih sa platoa Nacionalnog parka Tara u Srbiji. Vidim ovih dana da novinari pišu kako je u ovim zadnjim presudama Franku Simatovicu i  Jovici Stanišiću dokazano da je Srbija učestvovala u agresiji na BiH. A mi koji smo živjeli na tom području, ljudi iz svih tih sela koja graniče sa Srbijom, dobro znaju i  dobro su osjetili, što bi se reklo, na svojim leđima i svojim ličnim iskustvima da je Srbija aktivno učestvovala u ratu u BiH. Imamo žrtava, pa čak i mojoj porodici ima žrtava koji su ubijeni od granata ili uslijed artiljerijskog djelovanja iz Srbije, kazao je Osmanović.

Kada su napustili svoje selo u martu 1995. godine,  glavni cilj, priča Azir, bio je Srebrenica.

- Mi smo krenuli iz našeg sela a glavni cilj je bio Srebrenica, jer većina sela u tom kraju je bila iseljena odnosno protjerana. Ljudi su otišli ka Srebrenici i mi smo prema tamo krenuli. Međutim, prva naša stanica bilo je selo Pusmolići, koje se nalazi, možda, na pola puta između našeg sela Ljeskovik i Srebrenice i tu smo boravili nekoliko dana, priča sagovornik Balkan Newsa.

U jednoj prostoriji, govori nam Osmanović, živjelo je četiri porodice a tadašnji napadi VRS-a na Srebrenicu bili su veoma agresivni.

-  Nedaleko od kuće gdje smo mi živjeli u Pusmolićima,  uspostavljeni su položaji Armije BiH, koja je pokušala zaustaviti napad na Srebrenicu, tako da je područje, u kojem smo mi živjeli,  bilo stalno izloženo tom granatiranju, priča Azir.

I tada se, u njegovoj porodici, ističe on, događa veliki zločin.

- Naime, moj brat koji je tada imao 14 godina sa našim tetićem i amidžičnom odlazi u potragu za hranom. Znate, tada je u Srebrenici bio veliki problem za hranu, vladala je velika humanitarna kriza. Brat je zajedno sa njima otišao u potragu za hranom koja je izbacivana u paketima iz aviona. Srpski vojnici su ih vidjeli sa jednog položaja i direktno ih gađali granatama. Granata je pala između njih. Naš tetić je odmah na licu mjesta poginuo, a amidžična mi je bila teško ranjena. Dovezli su je do Srebrenice i u Srebrenici je umrla. Oni su bili djeca. Imali su 15 odnosno 17 godina, njih dvoje. Brat je tad uspio preživjeti. Malo je bio ogreban po leđima ali ništa u odnosu na njih, oni su, kao što rekoh, tu ubijeni, govori Osmanović.

Bio je to jedan veliki šok za njega i njegovu porodicu. Uprkos gubitku, morali su nastaviti tražiti spas jer granatiranja nisu prestajala.

- Granatiranja su se nastavila tokom cijelog tog perioda. Mislili smo da nam je tu kraj. Nije se nazirao nikakav izlaz iz te situacije. A onda, kada su srpske snage počele ponovo napredovati ka Srebrenici, mi smo se morali pomjeriti ka Srebrenici iz Pusmolića, govori sagovornik.

Tako su i došli u grad. No, tu su svi smještajni kapaciteti, prisjetio se sagovornik, bili popunjeni.

- Nije se imalo gdje živjeti pa smo onda živjeli u, malo je reći, neuslovnim objektima i u katastrofalnim uslovima. Kada smo vidjeli da to ne vodi ničemu, da se ne nazire nikakvo rješenje onda smo se vratili  gore u Južni dio enklave, u selo Kožije, gdje su kada je Srebrenica proglašena za zaštićenu zonu, uspostavljeni naši položaji. Tako da smo živjeli u tom pograničnom području. I tu uslovi gdje smo živjeli nisu bili baš nešto dobri. Živjelo je nas četvero djece. Imao sam dvojicu braće, sestru i roditelje. Nas šest smo živjeli u jednoj prostoriji. Kasnije smo mi uredili jednu prostoriju u devastiranoj srpskoj kući i tu smo bili u izbjeglištu, nismo bili u svojoj kući, govori Osmanović.

Mogao bi, kaže sagovornik, o tom životu u pograničnom dijelu enklave pričati dugo, jer, kako on kaže tu rat, zapravo, nikada nije stao niti su ikada osjetili da je to područje bilo zaštićena zona.

-  Mi smo svaki dan bili izloženi napadima. Imali smo jedan direktan napad od takozvane vojske RS, gdje su ušli i napali nas u kući gdje smo živjeli. Samo jedna žena je ranjena. Mi ostali smo uspjeli pobjeći odatle jer je moj rođak na vrijeme vidio srpske vojnike kako se prebacuju do štale koja je bila udaljena 200-300 metara od kuće u kojoj smo mi živjeli, priča nam Osmanović.

Prisjeća se i Azir, koji je tada imao 13 godina,  i 6. jula 1995. godine, kada su ponovno, morali tražiti novi dom i spas.

- Kada se priča o genocidu u Srebrenici, uglavnom se govori o tom 11. julu. Međutim, moja porodica je morala 6.jula 1995. godine, kada je krenuo najžešći napad na Srebrenicu, krenuti iz kuće u kojoj smo živjeli, govori Azir.

Azir i njegova porodica, probuđeni detonacijama, granatama, snajperskim hicima, oko tri- četiri sata ujutro, ustali su i krenuli na još jedan put.

- Već od 6. jula, ja više nisam prenoćio u nekom objektu. Sa djedom sam se pomijerao do 10.jula. Negdje predvečer, 10. jula dolazim u Srebrenicu kod benzinske pumpe. Tih dana nisam viđao moju porodicu, zato što su braća, sestra i mama ranije otišli u Srebrenicu a babo je otišao sa ostalim braniocima da pokuša da da neki otpor i da zaustavi napad na Srebrenicu. I kada sam došao u Srebrenicu, nisam mogao da ih nađem. Došao sam kod benzinske pumpe ali bilo je puno ljudi. Ja nisam nikoga poznavao. Tako da tu su nastali ti neki problemi, sjeća se Azir.

Tada je tu slučajno sreo i svoju rodicu, koja ga je pozvala da noći sa njima u zgradi do benzinske pumpe. 

- Najbolji primjer kakav je metež bio u Srebernici je taj da je moja porodica prenoćila tu noć ispred zgrade, a ja sam bio u istoj zgradi na trećem spratu i nismo znali jedni za druge. Tek sutradan 11. Jula, babo Aziz me tražio, pa je naišao na svog amidžu koji mu je rekao da sam ja kod njih. Babo je došao i samo me pozvao da izađem. Vidio sam ih tu ispred. Tu je bio i brat Azmir a tu smo se zadnji put vidjeli. On i babo su krenuli preko šume. A sestra, mlađi brat, mama i ja sa djedom i nenom smo krenuli u Potočare, govori Azir.

Tog 11. jula, Azir je posljednji put vidio svog brata Azmira. On je, kako kaže Azir, sa ocem krenuo preko šume ali...

- Na mjestu gdje je bila ta najveća zasjeda na Kameničkom brdu su se rastali. Tu se veliki broj ljudi rastao. Niko ni za koga nije znao. Babo je pokušavao da ga nađe i on je tražio babu. Međutim, nisu uspjeli u tome. Onda se brat odvojio sa jednom grupom dječaka koji su išli sa njim u  srednju školu u  Srebrenici, poznavali se tako. Lutali su šumama i vrate se blizu  mjesta Šušnjari.  Odatle su krenuli sa kolonom preko šume i u mjestu Poljanice nagaze  na  minsko polje. Tu su poginula još dvojica dječaka, kaže Azir, zastade pa uz dubok uzdah reče: “On je imao samo 16 godina.”

Azir Osmanović, u svoj Ljeskovik, vratio se 2003. godine. Od te godine sa ocem je tragao za kostima svog brata.

- Moj otac i ja smo tragali za njima još od 2003.godine. Kada smo na toj lokaciji na Poljancima vidjeli kosti, ja sam otišao u Tuzlu u Identifikacioni centar i tada prijavio da se na toj lokaciji nalaze kosti.  Zato što je to bilo minsko područje, čekalo se malo duže da se ispoštuju sve te procedure. Uzete su kosti sa lokacije koje su se vidjeli a koje je vidio i moj otac kad je išao na teren. Otac je vidio tad čak i mine koje su bile svuda okolo tih kostiju, priča Osmanović.

Otkako su pronašli kosti, čekali su vijesti o pronalasku njihovog Azmira.

- Čekali smo da vidimo da li se radi o kostima mog brata. Međutim nije bilo nikakvih informacija. Ja sam to stalno provjeravao. Tada su pronađene i identifikovane druge osobe, ali i one sa par kostiju. Skoro je dolazila majka od jednog od tog dječaka i ja sam je pitao ‘Možeš li mi reći koliko je pronađeno kostiju’,  ona je rekla da je sina ukopala negdje 2009. i to samo dvije kosti, kaže Osmanović.

Prije tri godine, neke 2018. godine, Azir dobija informaciju da se na toj lokaciji nalazi lobanja.

- Onda, jednog dana sam obaviješten da je policija tu. Ja sam otišao tamo i vidio sam tu lobanju, to je bilo početkom augusta 2018. godine, da bi ove godine 7. aprila me pozvali iz Podrinje Identifikacionog centra i rekli da se radi o lobanji mog brata. Tako da sam ja odlučio da ga ukopam ove godine,  da bar imam mjesto gdje mogu otići da proučim Fatihu za njega, jer nakon svih ovih godina, mislim da se više ništa neće pronaći...”,završava Azir Osmanović, brat Azmira Osmanovića, najmlađe žrtve koja će ove godine pronaći smiraj u mezarluku Memorijalnom centru Srebrenica.

Piše: Elmina Muhić 

Video&Foto:Vedad Kamenjašević/Yunus Demirbaş/Balkan News