Na komemoraciji prisutnima se obratio i Muhamed Avdić, predstavnik porodica koje još uvijek traže svoje najmilije. On je prisutnima prenio svoje iskustvo.
Ima 39 godina, kaže. Baš onoliko koliko je imao i njegov otac kada ga je zadnji put vidio.
- Nismo se ni oprostili, tako da se ne sjećam babinog posljednjeg zagrljaja. Imao sam 11 godina. Bio je to 29.mart 1993. godine. Snijeg je padao danima neprestano. Četnici su bili na brdima grada i bilo je samo pitanje kada će ući u grad. Sjećam ee da je grad bio prepljaven hiljadama ljudi koji su se nadali da će se popeti na UNHCR kamion i spasiti se...Bili smo jedni od onih koji su se popeli na kamion. Dolazak u Tuzlu bio je dolazak u civilizaciju. Mogli smo da gledamo TV i na taj način pratimo vijestii desavanja u Srebrenici. Srebrenica proglašena sigurom zonom UN-a. Počeli smo dobivati pisma od babe, svako pismo je popunjavalo prazninu i popunjavalo nasu fizičku udaljenost. Kada bi radile veze preko radioamatera, babo bi nas zvao. Nije se moglo preko radioamatera puno pričati, osim o zdravlju, slušamo li mamu i kako je u školi uz poruku da slušamo mamu, da se trudimo u školi, da učimo i na kraju da će ovo ludilo (...) jednog dana prestati i da ćemo pet biti zajedno. Dolaskom na slobodnu teritoriju 1995. godinu, probudilo je nadu da će i babo moći doi. Nadali smo se da će biti razmijenjen preko Crvenog Krsta. Nada je uvijek bila prisutna da će doći. Jedan poziv je probudio da je možda babo negdje živ. Nada s vremenom da će doći živ je prerasla u nadu da će se jednog dana pronaći i identifikovati, ispričao je Avdić.
Piše: Elmina Muhić
