Žrtva masakra na sarajevskim Markalama Isma Aljukić: Mrtva tišina, onda prasak i jauci

U prvom, od ukupno dva masakra na Markalama, minobacačka granata kalibra 120 milimetara ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske (VRS) pala je na prepunu pijacu, ubijeno je 68 građana, dok ih je 142 ranjeno

BiH 05.02.2023, 15:24 05.02.2023, 16:09
Žrtva masakra na sarajevskim Markalama Isma Aljukić: Mrtva tišina, onda prasak i jauci
© AA

U prvom masakru na sarajevskoj pijaci Markale, 5. februara prije 29 godina, stradalo je 210 građana glavnog grada Bosne i Hercegovine, a među njima je i Isma Aljukić koja je tog dana ostala bez noge, ali na životu ju je održala majčinska ljubav i inat, onaj silni bosanski, te je uspjela othraniti i odgojiti svoje dječake koji su danas već porodični ljudi i brinu o svojoj heroini Ismi.

U prvom, od ukupno dva masakra na Markalama, minobacačka granata kalibra 120 milimetara ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske (VRS) pala je na prepunu pijacu, ubijeno je 68 građana, dok ih je 142 ranjeno.

Bila je subota, a među ranjenima u masakru tog hladnog februarskog poslijepodneva bila je Isma Aljukić (72). U sjećanje joj se duboko urezao svaki detalj dana u kojem se njen život promijenio jer je morala smoći mnogo hrabrosti i snage da, prvo preživi, a onda i nastavi život s protezom. Prije šest godina je ostala bez muža i sada živi sama, ali u stalnom je kontaktu sa svojom dvojicom sinova i njihovim porodicama.

Aljukić je u razgovoru za Anadoliju kazala da je tog 5. februara 1994. godine u ratnom Sarajevu bila “mučka“ tišina, bez pucnjave i da je otišla na pijacu da razmijeni namirnice, kako su to inače radile Sarajlije pod opsadom, piše AA. 

Mrtva tišina prije praska 

“Bila je neka tišina, 'mučka' tišina, nigdje nikakav metak ni pucanja nije bilo. Tako sam ja otišla na pijacu da zamijenim nešto i kupim djeci da jedu jer ne vrijedi sjediti u kući i gladovati, moraš se kretati. Muž mi je bio na liniji, gore na Borijama. Na pijaci je bilu puno svijeta i iz nekakve mrtve tišine sam samo osjetila prasak, zvuk kao kad udari tepsija o tepsiju. Odjednom sam se našla na sred pijace. Granata mi je pala tačno iza leđa, ali se čudim kako me nije ubila detonacija, mada vjerujem u Boga i On me sačuvao“, kazala je Aljukić.

Dodala je da su pijacom odzvanjali, prvo geleri, a potom jauci stradalih građana, a u toj stravičnoj situaciji je shvatila da je ranjena u nogu tek kada je pokušala ustati.

U masi ljudi je vidjela i dozvala komšiju Muharema koji joj je pritekao u pomoć i sa drugim sugrađanima uspio naći prevoz i sa ostalim stradalnicima prevesti je do bolnice.

“Djeca su mi sama kući, muž na liniji, bila sam uplašena. On (Muharem, op.a.) je došao i rekao mi da mi je čizma puna krvi. Našao je neko auto i stavio me u njega pa smo došli na Koševo u bolnicu. Kad smo gore došli, oj Allahu dragi, da vam kažem, dobro su naši doktori postizali sve ono. Bilo je i mrtvih, mnogo ranjenih“, kaže Aljukić i dodaje da su je transporterom hitno prebacili u francusku bolnicu u Nedžarićima.

Prisjetivši se kako su joj ljekari odmah rekli da postoji velika opasnost od zatrovanja i da bi bilo najbolje odmah amputirati povrijeđenu nogu, Aljukić je kazala da se sjetila dječačića koje je ostavila kući i da je po svaku cijenu željela ostati živa.

“Šta ću, 'kontam' bolje je da ostanem i bez noge, nego da umrem i da mi djeca ostanu bez majke. Rekla sam doktoru da rade što misle da treba“, kazala je Aljukić koja je 15 dana provela u bolnici u kojoj ju je stalno posjećivao muž koji se do Nedžarića probijao bježeći od snajperskih prijetnji i rizikujući vlastiti život.

Aljukić je poslije prebačena u bolnicu na Koševo, gdje je ostala još mjesec dana, a potom se vratila kući, svojim sinovima koje je ostavila kobnog 5. februara.

Nana Isma već skoro tri decenije ima veoma narušeno opće zdravstveno stanje, uključujući probleme sa pritiskom, dijabetes, srčane probleme, ali i danas hrabro konstatuje da je u najtežim trenucima shvatila da mora preživjeti zbog svoje djece. Sreću joj danas pričinjava druženje s tri unuke koje je posjećuju.

“Muž mi je ranjen u ratu. Preživjela sam svašta, ali opet hvala Allahu kada sam ostala pri pameti“, veli Aljukić.

Nana žali za svim žrtvama rata i moli se da više nigdje ne bude takvih tragedija.

Markale granatirane u dva navrata

Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.

Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.

Nakon rata u BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992-1995.

Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru pred sami kraj rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.

komentari (0)