Rukotvorine Mile iz Tomislavgrada: Ručna izrada narodne nošnje, zanat koji se otima od zaborava

Mila Šteko iz Tomislavgrada i u sedmom desetljeću svoga života njeguje zanat ručnog izrađivanja narodnih nošnji, a od zaborava otima i čuva tradiciju izrade i unikatnih stolnjaka, torbi i ostalih rukotvorina.

Mila svoje radove ne prodaje samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire - u Evropi i drugim kontinentima. 

Njezine nošnje osim starog kontinenta mogu se pronaći i kod duvanjskih iseljenika na drugim kontinentima, a svoje radove izlagala je na sajmovima u BiH, Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, a neki od njih bili su izloženi i u muzejima za starinu.

Milina priča i izrada modnih detalja počela je odmah nakon rata kada se osnovalo lokalno kulturno umjetničko društvo, a do tada se bavila privatnim obrtom šivanjem i popravkom odjeće po mjeri. 

- Prvo sam napravila nekoliko komada narodnih nošnji za mlađe uzraste iz tog našega kulturno umjetničkog društva i kada je naš narod to vidio počele su malo veće narudžbe, kazala je Mila Šteko u razgovoru za Fenu.

S izvornim narodnim nošnjama iz ovoga kraja Mila je opremila više kulturno umjetničkih društva u općini Tomislavgrad, zatim društva koja su osnovali duvnjaci u dijaspori poput KUD "Duvanjske Rose" u Bernu, a narodne nošnje radila je i za kuprešake, širokobriježane te izvan granica BiH prema središnjoj Europi.

Preciznošću do uspjeha

Mila pojašnjava kako se narodna nošnja radi s velikom preciznošću i po uzorku koju želi naručitelj.

- Ako naručitelj želi izvornu svoju nošnju tada sa sobom donese uzorak odnosno mustru ili se pozajmi iz muzeja koji to čuvaju i temeljem toga ja radim jednu, dvije ili više komada zavisi koliko se naruči, kazala je Šteko.

Izrada narodnih nošnji uglavnom se obavlja ručno i s velikom preciznošću što uzima i dosta vremena. Neki detalji se rade šivaćom mašinom i uglavnom su to nijanse oko košulja.

- Izrada nekih dijelova nošnji je jako zahtjevna, poput muškog prsluka s izrazitim i ukrasnim detaljima, odnosno vezovima, koji uzimaju od dva do tri mjeseca rada, kaže Mila.

Ističe kako kompletnu mušku narodnu nošnju čini prsluk, košulja, čakšire, opanci, anterija i kapa, dok su sastavni dijelovi ženske narodne nošnje košulja, čerma, pregača, pojas i šudar kapa koja se pravi ovisno radi li se o djevojci gdje idu plete dok je kod ostalih drugačije.

Mustru odnosno uzorak za izradu duvanjskih nošnji na početku je pronalazila kod rijetkih mještana ovog kraja i mogu se, kako kaže, na prste nabrojati tko ih ima, a tako je i u drugim okolnim krajevima od Kupresa, Rame i dalje prema Hercegovini.

- Vrijednost jedne narodne nošnje za mušku ili žensku osobu kreće se oko 800 eura, s tim da prsluk sa svojim ukrasnim detaljima i vezovima najviše uzima kako vremena tako i posebnog materijala, ali s tim je pola posla gotovo, naglasila je Mila.

Nošnju uglavnom radi sama tek u nekim zahvatima mašinom ili ručno ovisno o svojim obvezama priskače joj kćer Zdravka.

Šalovi, pregače, pape i torbe

Osim narodnih nošnji Mila radi i druge ručne rukotvorine poput šalova, muški pojaseva, papa, torbica, a za izradu ruta, ženskih pregača, prostirki za kuću, ponjava, prekrivača, zidnjaka koristi tkalački stan.

- Većina od ovog nabrojanog se tkalo najviše od vune koja se najpre prala, čistila od prljavštine, sušila, česljala i raznim postupcima pripremala za obradu, dodaje Šteko.

U Milinom donjem dijelu kuće također se nalazi jedan starinski tkalački stroj (razboj za tkanje) koji je u ovom narodu poznat pod imenom - stan koji je još upotrebljiv.

- Dok još nisu došli moderni šivaći strojevi i nije se toliko razvila trgovina, dosta kuća u našem kraju je imalo tkalački stan gdje su se žene sastajale i pekle zanat, s ponosom govori Mila.

Što se tiče materijala za izradu narodnih nošnji, kaže kako ih je uglavnom nabavljala s područja srednje Bosne, dok su  materijali poput čoje stizali iz Zagreba, a posebne konce i ukrase pronalazila je i u Austriji, piše FENA. 

- Želja mi je da izradu narodnih nošnji hoće netko naslijediti, a najviše bih voljela da ima neka udruga u Tomislavgradu koju čine mlađe osobe, kojima bi se prenijelo naše znanje da ne ode duvanjska starinska kulturna baština u zaborav, na kraju je kazala Mila Šteko.