Graditelj violina spaja porodičnu tradiciju, zanat i ljubav

Region 10.05.2021, 10:25 11.05.2021, 13:47
Graditelj violina spaja porodičnu tradiciju, zanat i ljubav
© AA

Poznat širom sveta, čovjek koji uživa u zanatu, umjetnosti, ali i očuvanju porodične tradicije - Jan Nemček iz Kovačice čuveni je graditelj violina u Srbiji.

Porodična tradicija počela je 1945. godine poslije Drugog svjetskog rata, kada je njegov deda kupio jednu violinu, a pošto nije bilo više novca, ona je pripala samo jednom, najmlađem od četiri sina. Kako su ostali bili ljubomorni, odlučili su se da ih naprave sami, te je kada je Jan Nemček rođen, Nemček kvartet već postojao.

U takvom okruženju, bilo je logično da Jan Nemček završi srednju muzičku školu u Beogradu, a uvijek napominje kako su za sve zaslužne dvije žene, a to su njegova supruga i mentontorka Lidija Paržik Tanasijević iz Beograda, prva žena graditeljka violina.

Nemček se prvo bavio prosvjetnim radom, bio je nastavnik muzičkog vaspitanja, ali su želja i ljubav prema ručnoj izradi violina prevladali.

Oplemenjujući drvo, on pravi instrumente bez mašina, isključivo rukom, koristeći javor i smrču.

"Violina se pravi od dva materijala. Donja tabla pravi se od rebrastog javora. Javor iz regiona Balkana - Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, na planeti zemlji je broj jedan. Zbog toga su ga i odabrali graditelji tako da je svaka violina unikatna. Kao raritet se smatra ovo drvo takozvani ptičji javor. Slavni Stradivari je samo jedan instrument napravio od tog materijala. Ja sam imao sreće da u Lici, pre onih nesrećnih sukoba nabavim da mogu da napravim 15 do 20 instrumenata, ali to čuvam za unikatne violine", kazao je Jan Nemček za AA.

Javor se bira očima upravo zbog tih šara koje čine da svaki instrument bude unikat, dok gornja tabla mora biti od smrče, koja reprodukuje zvuk.

"Vrlo je bitno da majstor posjeduje sluh kad bira to drvo, da odabere pravo i tu je i tajna. Onda prilikom rada se štimuje. Kada uradimo prvu fazu, onda drugu, treću, nastaje najbitnija faza kada se dubi kao korito i prilikom te faze majstor mora posjedovati sluh da osluškuje dok ne dobije ton G", objasnio je.

Nijedno drvo ne reprodukuje isti ton, debljine variraju od dva od šest milimetara, ne koristi se materijal mlađi od 30 godina, a sam proces izrade instrumenta počinje još u šumi.

"Idemo u šumu, pa kucamo u stabla, ako je neko gluvo, ne sječemo, jer tako čuvamo i šume. Onda se prikupljeno slaže na tavan, kasnije na sunce i onda dolazi do radionice i tada počinje izrada. Dvjesta sati traje izrada korpusa, onda ide sunčanje, pa lakiranje, pet, šest, sedam, osam meseci, to su ljetnji mjeseci, jer ti lakovi su prirodni, prirodna smola, i oni se jedino na suncu razlažu kako treba, jer nije jednostavno violinu lakirati, pošto ona nije ravna. Tu je najmanje deset slojeva laka, tako da optimalno godinu dana je kada radimo po porudžbini, jer su to unikati", dodao je Nemček.

Ljubav je prenio i na sina, te su tako njegova supruga, on i sin napravili više od 300 instrumenata do sada. Sin je i njegov prvi učenik, za koga se sada već priča da je prevazišao učitelja.

"Sin je moj prvi učenik bio, kada je završio osmi razred pitao sam ga hoće probati i upisao je tada i muzičku školu u Pančevu, ali se poslije opredijelio za gradnju violina. Danas ima 45 godina i kažu da je bolji od mene, što tako i treba da bude", rekao je.

Njegove violine su poznate širom zemlje, regiona, ali i svijeta, na njima sviraju Ilija Marinković, Jovan Kolundžija i mnogi drugi.

Koliko Nemček u svom poslu uživa, svjedoči i atmosfera u njegovoj radionici, gdje su osim violina i alata i porodične fotografije, ali i dva kanarinca i muzika.

"Nisam počeo zbog toga da se obogatim, jer su to zanat i umjetnost u kojima uživam. Ja kad dođem u radionicu, pustim muziku lijepu, tu imam dva kanarinca, oni počnu da pjevaju i tu radost ne možete kupiti novcem, to zadovoljstvo. Pogotovo kad na violinama sviraju poznata imena, pa onda kad se jave to je nešto što vam daje energiju da istrajete i nastavite dalje. Ja sam počeo sa 30 godina, sad mi je 1. juna 73. godina, ali ne osjećam umor, radim, nemam sat, nemam mobilni, čak neki put ne znam ni koji je dan. Violina nije slučajno kraljica instrumenata, ona može i da plače i da se smije, a ima samo četiri žice, to je instrument koji teško da će ikada biti prevaziđen", naveo je.

Osim izradom, bavi se i rekonstrukcijom violina, a jedna od najdražih violina mu je ona rađena 1510. godine sa likom Sulejmana Veličanstvenog.

"Znamo da je Ibrahim-paša svirao violinu, prvi oficir Sulejmana i ovo je lik Sulejmana Veličanstvenog, vrlo vjerno urađen i kažu da više liči ovdje nego glumac koji je igrao u seriji. Zamislite to rukom uraditi facu da liči, to je vrlo, vrlo vješt majstor radio", kazao je.

Godinu dana je trajala rekonstrukcija te violine, koju mu je donijela gospođa koja ju je našla na tavanu razbijenu.

Do sada je obučio 65 učenika, a interes ne manjka ni među turistima iz cijelog svijeta, među diplomatama i ambasadorima, ali i djecom.

Mlađim generacijama poručuje da ne odustaju, te da se upornost vremenom i isplati.

"Potrebno je malo sreće, ali najviše upornosti da ako nešto hoće, onda ide ti pravcem, a onda se ta upornost i isplati, ali ne odmah sutra. Mora čovjek biti istrajan, a pogotovo kad se počne violina ili bilo koji gudački instrument, jer sve su to divni instrumenti. Bez muzike mi bismo svi bili jako siromašni", zaključio je.

komentari (0)